Ljudsko ponašanje, način razmišljanja i percepcije svijeta često su predmet socioloških i psiholoških istraživanja čiji se rezultati predstavljaju kao univerzalna istina o ljudskoj naravi, a to nerijetko dovodi do zaključka da su svi ljudi jednostavno – jednaki.
Studijom objavljenom u časopisu Behavioral and Brain Sciences otkriveno je kako je 70% ispitanika pripadalo zapadnoj kulturi koju karakteriziraju industrijaliziranost, bogatstvo i visok stupanj obrazovanja. Subjekte su uglavnom činili američki studenti koji su za svoje sudjelovanje u istraživanju bili plaćeni.
Manji broj istraživanja kojima su proučavane druge kulture ukazao je na postojanje velikih razlika u načinu na koji percipiraju svijet te, posljedično, načinu razmišljanja i ponašanja.
U pozadini tih razlika su koncepti individualizma i kolektivizma. Dok pripadnici zapadne kulture više vrednuju individualizam i samostalnost, stanovnici Kine, Japana i Indije mogu se smatrati kolektivističkim društvima koja grupu stavljaju ispred pojedinca.
Kao rezultat razlike između dvaju temeljnih koncepata, pripadnici zapadne kulture veću važnost pridaju osobnom uspjehu nego grupnim postignućima, poštuju sebe više nego grupu, u potrazi su za vlastitom srećom, a osobni izbor i sloboda su vodeće vrijednosti.
Takav se način razmišljanja manifestira u pretjeranom samopouzdanju – pripadnici zapadne kulture mnogo će češće precijeniti svoje sposobnosti. Jedno je istraživanje pokazalo kako je čak 94% američkih profesora za sebe reklo da su „bolji od prosjeka“. Kod kolektivističkih je društava takav sklop potpuno odsutan i češće će podcijeniti sebe i svoje sposobnosti.
Osim toga, zapadna je kultura usvojila fundamentalan, isključiv model rasuđivanja prema kojem se do zaključaka dolazi promatranjem zasebnih elemenata, a značenja i situacije su već određene i nepromjenjive. Istočne su kulture holističke i fokusiranije su na odnose među ljudima, a značenje određenih situacija nije već utvrđeno, već ga stvaraju na temelju konteksta.
Fotografija koja prikazuje visokog čovjeka koji se ozbiljnim i prijetećim izrazom lica obraća nižoj osobi mogla bi ilustrirati prethodne riječi. Pripadnik zapadne kulture visokog će čovjeka vjerojatno okarakterizirati kao zlobnog, dok će pripadnici istočne kulture u obzir uzeti kontekst, nastojati otkriti njihov odnos i neće na brzinu zaključiti da je riječ o lošoj osobi, nego o, primjerice, ocu ili šefu.
Dvije navedene vrste razmišljanja manifestiraju se i prema načinu na koji kategoriziramo nežive objekte. Na pitanje da od pojmova vlak, autobus i tračnice izdvoje dva srodna pojma, pripadnik zapadne kulture će najvjerojatnije izdvojiti vlak i autobus, budući da je riječ o prijevoznim sredstvima, dok će pripadnik istočne kulture izdvojiti vlak i tračnice, naglašavajući funkcionalnu vezu između njih.
Ovakvi modeli zaključivanja određuju i ono što vidimo. U studiji provedenoj na Sveučilištu u Michiganu otkriveno je kako će se stanovnici istočnoazijskih zemalja, promatrajući neku fotografiju, usredotočiti na pozadinu pokušavajući shvatiti kontekst, dok će se Amerikanci radije zadržati na najvidljivijim elementima fotografije.
Takvi obrasci zaključivanja pojavljuju se u vrlo ranoj dobi života, navodeći istraživače na zaključak da su zapravo nasljedni, no istraživanje provedeno na Sveučilištu u Exeteru pokazalo je da mnogo veću ulogu imaju mediji.
Zašto se uopće javljaju takvi načini razmišljanja?
Jedan od najočitijih odgovora svakako je da su oni odraz vladajuće filozofije i vrijednosti. Dok zapadnjačka filozofija naglašava vrijednosti poput neovisnosti i slobode, na istoku se, pod utjecajem taoizma, vrednuje zajedništvo. Konfucije je, primjerice, naglašavao obveze koje proizlaze iz odnosa između cara i naroda, roditelja i djece, supruga i supruge, starijeg i mlađeg brata i slično. Takvi različiti pogledi na svijet prisutni su u literaturi, obrazovnim i političkim institucijama neke zemlje i kulture pa stoga ne čudi da su takve ideje internalizirane i u pozadini su osnovnih psiholoških procesa.
Neki znanstvenici smatraju da zapadnjački individualizam potječe iz doba europskog naseljavanja Amerike, kada se svaki tadašnji istraživač morao sam izboriti da preživi u nepoznatoj divljini. U prilog toj teoriji ide i činjenica da stanovnici saveznih država koje su najudaljenije pokazuju najveću razinu individualizma.
Primjer Japana potvrđuje tu teoriju. Otok Hokkaido najsjeverniji je od japanskih otoka i dugo je vremena bio prepušten starosjediocima Ainu. Tek pod prijetnjom ruske invazije sredinom 19. stoljeća, japanski su ga vladari pripojili i otok se ubrzo počeo razvijati. Cijeli ubrzani proces naseljavanja Hokkaida podsjeća i na slučaj Amerike. Japan, kao i sve istočnoazijske zemlje njeguju kolektivistički i holistički pristup, no današnji stanovnici Hokkaida pokazuju drugačije sklonosti – više vrednuju neovisnost, osobni uspjeh i emocije poput ponosa, dok su manje orijentirani na stavove drugih.
To je pokazao i provedeni eksperiment u sklopu kojeg su ispitanici iznijeli svoje mišljenje o dopingiranom sportašu. Dok su stanovnici južnih japanskih otoka prilikom prosuđivanja u obzir uzeli kontekst (poput velikih očekivanja od javnosti), stanovnici Hokkaida su ga negativno okarakterizirali ga nemoralnog, čime su pokazali način razmišljanja svojstven zapadnoj kulturi i Amerikancima.
Postojanje različitih mentalnih sklopova moglo bi biti i posljedica evolucijskog odgovora na bakterije i ostale mikroorganizme. 2008. godine provedeno je istraživanje kojim se nastojalo otkriti postoji li povezanost individualizma i kolektivizma s određenim bolestima. Otkriveno je da će ljudi koji su skloniji nekoj vrsti infekcije vjerojatnije usvojiti kolektivistički model društvene orijentacije. Ideja u pozadini ove teorije jest da kolektivizam kojeg karakterizira konformizam i veća ovisnost o drugima, može ljude učiniti svjesnijima da izbjegavaju ponašanja koja bi mogla proširiti bolest.
Na tom su tragu i laboratorijski eksperimenti koji su pokazali da će ljudi vjerojatnije usvojiti kolektivistički način razmišljanja ako ih istraživači potaknu da se boje neke bolesti.
Posljednja teorija govori da na model društvene orijentacije utječe agrikultura. Do tog je zaključka došao znanstvenik Thomas Talhelm nakon posjeta Kini. Primijetio je da su ljudi na sjeveru zemlje u Pekingu druželjubivi toliko da su mu prilazili dok je jeo, dok je na jugu zemlje doživio potpuno suprotno iskustvo. U gradu Guangzhou ljudi su bili rezerviraniji. Činilo se stupanj modernizacije nije imao ulogu u različitom ponašanju ljudi. Talhelm je primijetio da bi lokalna agrikultura mogla dati odgovor na usvajanje određenog modela društvene orijentacije.
Dok se na sjevernom dijelu zemlje pretežno uzgaja pšenica, u južnijim regijama mnogo bolje uspijeva riža za čiji je uzgoj potrebna veća suradnja ljudi. Uzgoj riže fizički je naporniji posao koji zahtijeva složen sustav navodnjavanja koji obuhvaća velika područja i nužna je suradnja velikog broja ljudi. Uzgoj pšenice je manje složen, ovisi o kiši i svaki se farmer može sam brinuti o svojem polju.
Vođen ovom pretpostavkom, Talhelm je proveo eksperiment na 1.000 studenata iz dvije, ranije navedene, kineske regije i podvrgnuo ih testovima načina razmišljanja. Jedan od zadataka bio je i da se pozicioniraju, odnosno skiciraju u odnosu na svoje prijatelje. U individualističkim društvima pojedinci se prikazuju većima od svojih prijatelja, dok se u kolektivističkim društvima pojedinci prikazuju jednakima.
Očekivano, ljudi iz sjevernijih regija gdje prevladava uzgoj pšenice skloniji su individualizmu i fundamentalnom načinu rasuđivanja, dok su studenti južnijih regija pokazivali veću sklonost kolektivizmu i holističkom načinu stvaranja značenja. Čak i studenti koji su živjeli na granici dvaju regija potvrdili su takve rezultate.
Važno je napomenuti da su ovo samo grubi pokazatelji razlika u načinu razmišljanja. Istočne i zapadne kulture u mnogočemu su i slične, pa će neki ljudi pokazivati i kombinaciju individualizma i kolektivizma te fundamentalističkog i holističkog rasuđivanja, a ne smiju se zanemariti niti brojni drugi faktori poput dobi i društvenog statusa.
