Neki ljudi koji nemaju vid imaju sposobnost eholokacije, poput šišmiša ili dupina- coktanjem u ustima ili pucketanjem prstima emitiraju zvučne valove koji im olakšavaju snalaženje u prostoru. Znanstvenici su sada otišli korak dalje u razumijevanju ovog procesa, a jednog dana bi mogli osmisliti i tehniku koju bi mogli naučiti slijepi ljudi.
Dok brojni slijepci dobivaju informacije putem okolne jeke, samo nekolicina proizvodi zvukove u svrhu eholokacije. Neki su u tome toliko vješti da mogu nacrtati skicu sobe nakon što su ju obišli proizvodeći coktanje, ili čak voziti brdski bicikl po nepoznatim rutama.
Prethodna istraživanja pokazala su da ljudska eholokacija izaziva aktivnost u onim predjelima mozga koje zdravi pojedinci koriste za vid. Daniel Kish, koji je slijep gotovo od samog rođenja, misli da se radi o iskustvu koje je nalik slici. “Nije računalno. Radi se o stvarnom i opipljivom iskustvu slike kao prostorne reprezentacije – tu su zidovi, tu su kutovi, tu je prisutnost objekata.”
U posljednjoj studiji Lore Thaler sa Sveučilišta Durham u Engleskoj i njen tim iznijeli su prvu dubinsku analizu coktanja u ustima. Radili su s Kishem i još dvojicom slijepih eholokatora iz Nizozemske i Austrije.
Klikovi su uzeli oblik visoko fokusiranih zvučnih valova emitiranih u konusu od 60 stupnjeva, u usporedbi s 120 do 180 stupnjeva za tipični govor. Eholokatori su nesvjesno naučili kako “usmjeriti” svoje klikove prema mjestu koje su osjetili, kaže Thaler.
U rasponu od 2 do 4 kiloherca, klikovi su viši u tonovima od govora, možda zato što to pomaže da konus zvuka ostane usko fokusiran. Klikovi su također vrlo kratki, traju tek tri milisekunde, što može pomoći da se izbjegne preklapanje zvukova s njihovom jekom, rekla je Thaler.
Koristeći se ovim rezultatima, tim je proizveo sintetičke klikove koje će koristiti u budućim istraživanjima. “Možemo koristiti računalo pri klikanju na objekt tisuću puta i zatim pronaći način da mu odredimo oblik”, rekla je Thaler. “Ne možete pitati jednu osobu da klikće na nešto tisuću puta.”
“Ovo pruža dobru polazišnu točku za razumijevanje što se događa s ovim klikovima”, rekao je Andrew Kolarik sa Škole naprednih studija pri Sveučilištu u Londonu. “Postoji rasprava oko toga koji je eholokacijski signal najbolji. Sada moramo otkriti koji je klik najbolji u različitim situacijama.”
Bolje razumijevanje eholokacije može nam pomoći u podučavanju eholokacije drugim ljudima s gubitkom vida. Ovaj rad mogao bi voditi i do boljih oblika umjetnih sonara koji bi se mogli koristiti u samoupravljajućim automobilima, rekla je Thaler. “Trenutni sonarni sustavi mogu nam reći koliko je nešto udaljeno i koliko je veliko, ali ne mogu znati o kojem je objektu riječ. Ljudski eholokatori ponekad određuju bolje.”
Istraživanje je objavljeno u časopisu PLoS Computational Biology.
