Stavovi spram ljubavi, seksa i braka u drevnom Egiptu značajni su sami po sebi, i zato što su možda mogli informirati ili utjecati na načine i prakse drevnog Izraela (time i Biblije) pa čak i dalje do antičke Grčke i drevnog Rima. U Knjizi izlaska opisuje se faraonova zapovijed utapanja svih hebrejskih sinova zato što se bojao da će ga svrgnuti sve veći broj Hebrejaca – i tako je Mojsije završio u košari na rijeci Nil, a spasila ga je faraonova kći. Grčki filozof Tales iz Mileta, kojeg je Platon smatrao jednim od sedam grčkih mudraca, primio je instrukcije egipatskih svećenika i, tijekom svog boravka u Egiptu, izmjerio visinu piramida mjerenjem njihovih sjena u onom periodu u danu kada je njegova sjena bila duga onoliko koliko je on bio visok. Platon je također putovao u Egipt i, piše Plutarh, financirao svoje putovanje prodajom atičkog maslinovog ulja Egipćanima.
Nemamo potpunu sliku braka u drevnom Egiptu. Period se prostire kroz gotovo 3 tisuće godina, od 3100 g. pr. Kr. do 332. g. pr. Kr., a stavovi su se mogli značajno mijenjati tijekom stoljeća, ili čak od jednog vladara do drugog. Čini se da su muškarci i žene bili gotovo jednaki u statusu, a žene su uživale veća prava, poput prava raspolaganja imovinom ili iniciranja razvoda, nego što je to bilo u drevnoj Ateni ili Rimu. U umjetnosti ovog razdoblja žene su često prikazane kako podržavaju ili obuhvaćaju svoje supruge, a suprug i žena obraćali su se jedno drugom s „brat“ ili „sestra“, opet, sugerirajući odnos jednakih ili gotovo jednakih.
Egipćani su voljeli senzualne užitke i, iako pristojni, nisu bili ni najmanje čedni. Njihovi mitovi prepuni su svih vrsta seksa. Oni reprezentiraju svemir s Nut, božicom noćnog neba, koja se nadvija u obliku luka nad svojim bratom Gebom, bogom zemlje, koji je u erekciji. Egipćani su pripajali umjetne penise muškim mumijama i umjetne bradavice ženskima, kako bi opremili mrtve za seks u životu poslije smrti. Nisu cijenili djevičanstvo, za njega čak nisu imali ni riječ, a ilegitimnost nije donosila ni sram ni stigmu. Medicinski papirus Ebers, koji datira u sredinu drugog tisućljeća prije Krista, sadrži recept za kontraceptivni pesar. Preljub, s druge strane, bio je definitivni tabu, osobito s ženine strane, i žene koje su lutale van bračnog kreveta mogle su dobiti ozbiljnu kaznu, uključujući sakaćenje, kamenovanje ili spaljivanje na kolu.
Općenito, ljudi su se ženili unutar svoje društvene klase ali su malo marili za rasu ili čak nacionalnost. Nekad su se ženili i s rođacima ali, osim kraljevskih članova, držali su se podalje od svega bližeg od prve rodbine. Muškarci su se obično ženili u dobi između 16 i 20 godina, ili čim bi odabrali zanat kojim će uzdražavati ženu i eventualnu djecu. Žene su se obično udavale u mlađoj dobi, oko 13. godine, ili odmah nakon puberteta, i nije bilo neuobičajeno da star muškarac (star po današnjim standardima) oženi djevojku u pubertetu.
Brak se obično dogovarao između roditelja mladoženje i mlade, a obitelj mladoženje nudila je novac ili darove kako bi zapečatili dogovor i kompenzirali obitelji mlade njihov gubitak kćeri. Dogovor se donosio na samom početku braka kako bi se žena i eventualna djeca osigurala u slučaju razvoda, a predmeti koje je žena donosila u brak ostajali su u njenom posjedu. Brak se ponekad obilježio proslavom, no samog rituala vjenčanja nije bilo. Čim bi mlada prenijela svoj posjed u mladoženjinu kuću, smatralo se da su oženjeni. U nekim slučajevima par je ulazio u probni brak koji je trajao godinu dana, tzv. „godina hranjenja“, nakon čega bi se brak nastavio ili poništio.
Razvod je bio jednostavan. Muž ili žena mogli su se razvesti samo izričući tu želju, čak i ako nisu imali specifične osnove poput preljuba ili neplodnosti. Za razliku od Atene i Rima, djeca iz braka pripadala su majci i išla su s njom. Muškarac je plaćao ženi alimentaciju, neovisno o tome jesu li imali djece ili ne, sve dok ona ne bi pronašla novog muža. Nikakva stigma nije pratila razvod, i razvedeni su se lako ponovno ženili, iako je naglasak na djeci bio takav da je žena koja je prešla vrhunac plodnosti teže pronalazila novog muža. Unatoč relativnoj lakoći razvoda, ljudi su se trudili oko svojih brakova, ne samo zato što su vjerovali da brak traje čitavu vječnost, s pokojnom ženom koja može mučiti nepravednog muža u zagrobnom životu. Egipćani su smatrali da će se nakon smrti naći na sudu pred bogom Ozirisom koji će im, nadali su se, dopustiti prijelaz u Polje trski (eng. Field of Reeds) gdje bi bili ujedinjeni s ljudima i imovinom do kojih su držali u životu.
Oziris je oženio svoju sestru Izidu, i kraljevske obitelji često su slijedile taj primjer, djelomično zato što su sebe smatrali božanstvima, a dijelom zato što su htjeli legitimizirati svoje nasljeđe. Kleopatra, ljubavnica Cezara i Marka Antonija, udala se za oba braza, Ptolomeja XIII i Ptolomeja XIV. Neki faraoni ženili su vlastite kćeri, iako je ovo vjerojatno bio počasni brak kojim su one postizale status princeza. Za razliku od normalnih Egipćana, kojima je to bilo zabranjeno, faraoni su često imali nekoliko žena, što im je omogućavalo da iskuju ili ojačaju domaće i internacionalne saveze. S tim rečenim, jedna od žena, često sestra ili polusestra, bila je nad drugima i nosila titulu Velike Kraljevske Žene. Tutankamon, koji je vladao od 1332. do 1323. g. pr. Kr i patio od niza deformiteta, bio je sin Akenatena i jedne Akenatenove sestre. Za ženu je uzeo svoju polusestru Ankesenamun, kći Akenatena i njegove Velike Kraljevske Žene Nefertiti. Prije nego se udala za Tutankamona, Ankesenamun je bila udana za svog oca Akenatena. Tutankamon i Ankesenamun imali su dvije kćeri, no obje su rođene mrtve zahvaljujući, nesumnjivo, visokom srođivanja.
