Pitanjem (ne)voljenja životinja se pozabavio John Bradshaw, gostujući profesor antrozoologije Sveučilišta u Bristolu, i došao je do zanimljivih otkrića.
Prema njegovim riječima, u zadnje vrijeme se često spominje blagotvoran učinak pasa i mačaka na zdravstveno stanje vlasnika.
“Dok sam istraživao za svoju novu knjigu otkrio sam dva problema koja se vežu uz tu tvrdnju. Najprije, postoje brojne studije koje pokazuju da kućni ljubimci nemaju nikakvog utjecaja na zdravlje čovjeka, a u nekim je slučajevima on čak bio i negativan. Također, vlasnici kućnih ljubimaca ne žive dulje od ljudi koji nemaju ljubimce. Čak i da su te tvrdnje točne, one se tiču samo ljudi koji žive u današnjem vremenu, a ne odnose se na sve pretke koji su bili lovci. Zato to ne može biti razlog zbog kojeg su ljudi počeli držati kućne ljubimce u svom domu”, pojašnjava Bradshaw.
Držanje životinja u domu je toliko rasprostranjeno da je, kako Bradshaw tvrdi, lako pomisliti kako je u pitanju univerzalna osobina čovjeka. Ta praksa, međutim, ipak nije tradicija svih društava. Čak i na Zapadu postoji mnogo ljudi koji nemaju baš afiniteta za tako nešto.
Držanje životinja u domu je uglavnom običaj u obiteljima – najprije se to pripisivalo djeci koja su tako oponašala život svojih roditelja kad odu iz kuće. Nedavno je, međutim, napravljena studija koja je pokazala da u cijeloj priči postoji i genska podloga. Neki ljudi, bez obzira na način na koji su odrasli, su predisponirani za traženje društva životinja, dok neki nisu. Bradshaw smatra kako su geni koji promoviraju potrebu za kućnim ljubimcima možda unikatni za čovjeka, ali nisu univerzalni, što sugerira da su neka društva ili pojedinci u prošlosti (ali ne svi) uspijevali zbog instinktivnog odnosa spram životinjama.
Drugi faktor kojim se Bradshaw u svom istraživanju bavi je DNK kućnih ljubimaca. Prema njegovim otkrićima, svaka današnja domaća životinja je u starijem i mlađem kamenom dobu bila odvojena od svog divljeg rođaka.
“U to su vrijeme ljudi počeli uzgajati stoku. Nije jasno kako se to moglo postići ako su se ti prvi psi, mačke i praščići tretirali kao obična roba. Da je bilo tako, dostupne tehnologije ne bi bile adekvatne za sprječavanje neželjenog parenja divljih i domaćih životinja koje su mogle doći jedna do druge i tako razblaživati gene za „pripitomljavanje“ zbog čega je ono moglo ići sporije ili u drugom smjeru. Pored toga, razdoblja gladi bi vodila do klanja stoke, čime bi se izbrisali geni za pripitomljavanje“.
On je dalje naglasio kako, u slučaju da su se barem neke od tih prvih domaćih životinja tretirale kao kućni ljubimci, njihovo zadržavanje u ljudskim staništima bi spriječilo divlje mužjake u parenju s domaćim ženkama. Također, poseban društveni status nekih kućnih ljubimaca u vlasništvu lovaca-sakupljača spriječio bi da se oni ubijaju zbog hrane. Bradshaw smatra da bi tako izolirane nove polu-pripitomljene životinje bile u mogućnosti razvijati se daleko od načina svojih predaka i postati onakve kakvima ih danas znamo.
„Ti geni zbog kojih neki ljudi danas nabavljaju prvog psa ili mačku su možda bili rasprostranjeni među prvim farmerima. Grupe ljudi s empatijom prema životinjama i s razumijevanjem stočarstva bi procvjetale na račun onih koje nisu takve i koje moraju ići u lov za nabavu mesa. Zašto svi ljudi nisu isti po tom pitanju? Možda i zato što su u jednom trenu tijekom povijesti postale održive alternativne strategije krađe domaćih životinja ili zarobljavanja njihovih vlasnika“, poručuje Bradshaw.
Nedavne studije su pokazale da ljubav prema kućnim ljubimcima ide često u paru s brigom o prirodi. Bradshaw zaključuje da se ljudi vjerojatno mogu ugrubo podijeliti na one koji ne mare toliko za životinje i životnu sredinu i one koji uživaju u obje stvari, usvajajući držanje kućnih ljubimaca kao jedan od rijetkih odušaka u urbaniziranom društvu. Kućni ljubimci mogu pomoći da se ljudi povežu s prirodom iz koje su evoluirali.
