Znanstvenici su otkrili točnu vezu između šećera i raka otkrivajući da je način na koji stanice raka razbijaju šećer povezan sa stimulacijom rasta tumora.
Stanice raka proizvode energiju na način koji se razlikuje od onog normalnih stanica – one koriste proces koji uključuje fermentaciju glukoze u laktat, umjesto običnog disanja.
Svakoj stanici u tijelu potreban je šećer da bi preživjela. Ali stanice raka, čini se, zahtijevaju puno više nego zdrave stanice. Također, puno brže razbijaju šećer. Mehanizam raka u ubrzanom metaboliziranju šećera poznat je kao Warburgov efekt.
Znanstvenici su se dugo pitali je li ovaj fenomen povezan s agresivnim rastom tumora.
„Naše istraživanje otkriva kako hiperaktivna konzumacija šećera kod zaraženih stanica dovodi do začaranog kruga kontinuirane stimulacije razvoja i rasta raka“, objasnio je autor studije profesor Johan Thevelein s belgijskog Centra za biologiju raka VIB-KU Leuven.
„Stoga, ona može objasniti korelaciju između snage Warburgovog efekta i agresivnosti tumora. Veza između šećera i raka ima sveobuhvatne posljedice. Naši rezultati nude temelj za buduća istraživanja u ovoj domeni, a ona se sada mogu provoditi s puno preciznijim i relevantnijim fokusom.“
Sve do sada nije bilo jasno je li Warburgov efekt samo simptom raka ili i sam utječe na rast tumora. Nova studija pokazuje da Warburgov efekt zapravo stimulira rast kancerogenih tumora – iako ovo ne znači da šećer uzrokuje rak. Otkrića su objavljena u časopisu Nature Communications.
Znanstvenici su za provedbu istraživanja koristili kvasac kao model organizam. Kvasac također proizvodi energiju fermentacijom iz šećera, baš kao i stanice raka. Također, sadrži „Ras“ proteine koji su pronađeni u raku.
Jedna od uloga Ras proteina u našem tijelu jest kontrola rasta stanica. Ako geni koji ih kontroliraju mutiraju, Ras proteini mogu postati trajno aktivni te uzrokovati previše staničnog rasta, što dovodi do nekontrolirane proliferacije stanica raka.
Znanstvenici su, koristeći se kvascem, proučili odnos između Ras proteina i metabolizma visokog šećera.
„Glavna prednost korištenja kvasca je u tome što naše istraživanje nije bilo pod utjecajem dodatnih regulatornih mehanizama stanica sisavaca, koji skrivaju važne temeljne procese. Stoga smo bili u mogućnosti naciljati ovaj proces u stanicama kvasca i potvrditi njegovu prisutnost u stanicama sisavaca“, objasnio je profesor Thevelein.
Ova otkrića su vrlo uzbudljiva u smislu budućnosti istraživanja raka, jer znamo više o odnosu raka i šećera, no revolucija u istraživanju ne znači nužno i revoluciju u medicini.
Pojačava li povećan unos šećera rast stanica raka, i može li se prekinuti sustav kojim rak razbija šećer, pitanja su na koja tek treba odgovoriti.
