Uspomene su dragocjen dio života koji nam puno znači. Znanstvenici su, ipak, pokazali kako su mnogima od nas ona prva sjećanja u stvari – obična fikcija.
Provedeno je opsežno istraživanje na temu prvih sjećanja. Pomoću ranijih istraživanja po kojima se najranije ljudske uspomene formiraju oko treće godine života, britanski znanstvenici su u ovoj novoj studiji pronašli prilično mnogo ljudi koji tvrde kako imaju sjećanja koja sežu čak i prije tog razdoblja.
Od ukupno 6.641 ispitanika, njih 38,6% je reklo da ima sjećanja iz vremena kad su bili dvogodišnjaci, a čak 893 ljudi tvrdi kako se sjećaju događaja iz doba kad su bili jednogodišnjaci (sredovječni i stariji ljudi).
Da bi istražili prve uspomene kod ljudi, znanstvenici su zatražili od sudionika da detaljno opišu svoje prvo sjećanje i u kojoj dobi se zbilo. Posebno su naglasili da sjećanje mora biti ono za koju su bili sigurni da se dogodilo i da se nikako ne bi trebalo temeljiti na, primjerice, obiteljskoj fotografiji, priči ili bilo kojem drugom izvoru osim izravnog iskustva.
Iz dobivenih opisa su zatim ispitali sadržaj, jezik, prirodu i druge opisne detalje, a od njih su ocijenili vjerojatne razloge zašto ljudi pouzdano tvrde da imaju sjećanja iz doba kada se sjećanja ne mogu formirati.
Znanstvenici, naime, objašnjavaju da to uopće nisu stvarna sjećanja, nego slike stvorene iz fragmenata ranijih iskustava koje su pomiješane s činjenicama o vlastitom djetinjstvu koje smo čuli od drugih.
“Ono što neka osoba ima na umu kad govori o ranim fiktivnim sjećanjima su zapravo epizode mentalnih prikaza koja nalikuju sjećanjima”, tvrdi voditeljica studije Shazia Akhtar sa Sveučilišta u Bradfordu.
Iako su mnogi ljudi i dalje uvjereni da se radi o pravim sjećanjima, Akhtar pojašnjava da složenost uma puno otežava razdvajanje činjenica od fikcije u sjećanjima iz djetinjstva.
“Tek u petoj ili šestoj godini stvaramo sjećanja kakva imaju odrasli ljudi. To se događa zbog razvoja mozga, sazrijevanja, ali i boljeg razumijevanja svijeta oko nas”, naglašava Akhtar.
I ranija istraživanja su pokazala su da kao odrasli možemo nesvjesno “intervenirati” u sjećanje i promijeniti ga. Mozak je fascinantna, ali složena tvorevina i obično pohranjuje dijelove proživljenih iskustava, dok se rupe u sjećanju popunjavaju pretpostavkama koje nam izgledaju smisleno.
