Ako je galaksija stara milijardama godina, a ljudima je trebalo tek nekoliko desetljeća da slete na mjesec i lansiraju svemirske postaje, zašto još niti jedan jedini svemirski brod nije sletio u dvorište Bijele kuće?
Mora da smo jedini koji letimo u kozmičkom susjedstvu, kao što su razni astrofizičari već desetljećima tvrdili. Međutim, nova analiza tima kojeg predvodi astrofizičar Adam Frank sa Sveučilišta u Rochesteru sugerira nešto nijansiranije rješenje starog paradoksa. Lutanje Mliječnom stazom i uspostava ujedinjenog galaktičkog carstva je možda neizbježna za neku nadmoćnu super-civilizaciju, ali većina kultura niti je nadmoćna, niti je super – barem vidimo iz našeg iskustva. Svemirski brodovi se kvare. Prekomjerno aktivne zvijezde gutaju planete. Ekonomske krize i padovi vlada ubijaju nove brodove prije nego što uopće uzlete.
Koristeći kombinaciju teorije i simulacije, koja je poslana arXivu i koja je trenutno pod recenzijom, Frank i njegovi kolege promišljaju o zlatnoj sredini između jalove i plodne galaksije – galaksije u kojoj neke civilizacije mogu uspjeti u međuzvjezdanom osvajanju, ali bez ikakvog prostornog i vremenskog stiska nad cijelom Mliječnom stazom.
Astronomi su tek počeli tražiti znakove ikakve tehnologije među zvijezdama (nazvanih tehnosignaturama), tako da su neki razočarani tišinom koju pronalazimo do sad (često se u šali uspoređuje stav da vanzemaljaca nema sa zaključkom da dupini ne postoje nakon što se skenira tek dovoljno vode da napuni prosječan bazen). Ono što optimiste i dalje drži budnima noću je argument postavljen prvi puta 1975. godine.
Čak i puževim korakom, kaže, galaksija je toliko stara da bi bilo koja tehnološki sposobna vrsta trebala imati dovoljno vremena da se pokaže svakoj zvijezdi u Mliječnoj stazi. Ipak, ne vidimo nikakve dokaze sadašnjih ili prošlih vanzemaljskih gradova ovdje na Zemlji – što čini opservaciju nazvanu „Činjenica A“. Akademici su ispisali tone i tone papira pokušavajući riješiti ovu zagonetku, znanu kao Fermijev paradoks, s objašnjenima od toga da je čovječanstvo stavljeno u nekakav rezervat, do toga da svi drugi hiberniraju i čekaju svemir koji će bolje ohladiti njihova računala.
Mnoga se od ovih rješenja oslanjaju na nagađanje o tome kako bi se vanzemaljci mogli ponašati, što Franku nikada nije sjelo: „Jedna od stvari koja nam je uvijek išla na živce kad ljudi govore o Fermijevom paradoksu je to da je uvijek bilo toliko puno izmišljene egzosociologije.“
Umjesto toga, Frank i njegovi suradnici izgradili su najsveobuhvatniji model do sada kako bi pokušali odvojiti fikciju od znanosti i odgovoriti na jedno pitanje: Od svih mogućih galaksija u kojima bismo mogli živjeti, koje su galaksije u skladu s Činjenicom A?
Nekoliko značajki razlikuju ovu analizu od drugih. Kao prvo, ovi istraživači su u svojim simulacijama uzeli u obzir da se zvijezde zapravo pomiču. „Čak i ako nemate brod, putujete galaksijom besplatno,“ kaže Jason Wright, koautor i astronom sa Sveučilišta Penn State. „Svakih 100 000 godina neka nova zvijezda nam je najbliža, tako da možete skoknuti k toj zvijezdi.“
Tim je izračunao da civilizaciji koja koristi brodove tek deset do tisuću puta brže od naših starih Voyager sondi, pomicanje zvijezda skraćuje vrijeme potrebno da se ta civilizacija raširi po cijeloj galaksiji na tek nekoliko stotina milijuna godina. Drugim riječima, ako stisnete postojanje neke galaksije u jednu kalendarsku godinu, svatko tko lansira brodove prije 7. siječnja može doseći svaki sustav do 14. siječnja. Sada, 31. prosinca, već pozamašno kasne.
Ovo kratko vrijeme širenja dodatno je produbilo misterij Činjenice A, dok istraživači nisu dodali još dva faktora u priču. Prvo, kako to Frank kaže, dobre planete teško je pronaći. Neke zvijezde nemaju planete. Mnogi planeti baš i ne odgovaraju vašim potrebama, ili je, možda, vaš planet iz snova već naseljen.
Drugo, niti jedno stanište ne može postojati zauvijek, kao što čovječanstvo počinje shvaćati. Širenje na druge sustave može produljiti cjelokupni životni vijek civilizacije, ali od trenutka kad nastane nova kolonija, dani su joj odbrojani. Može trajati stotinama tisuća ili čak milijunima godina, ali u nekom trenutku, nekakva katastrofa će ju gotovo sigurno uništiti.
Uzimajući u obzir životnu dob kolonija, vrijeme punjenja između lansiranja i ostale faktore, tim je izračunao koliko se civilizacija u galaksiji potencijalno može naseliti, i pronašli su tri općenite kategorije. Prve dvije predstavljaju zdravorazumsko rješenje Fermijevog paradoksa: ako ima mnoštvo dobrih planeta i preživljavanje je lako, galaksija bi trebala biti puna života. Ako je pak suprotno, nitko baš neće daleko stići.
Međutim, mnoge simulacije spadaju u treću kategoriju – Mliječna staza koja ostaje tek djelomice naseljena zauvijek. Jurenje galaksijom u brzim naletima može biti lako, ali upravljanje tim silnim teritorijem nakon toga je gotovo nemoguće. Kolonije umiru, razdvajaju se i mnogi prostori ponovno postaju nenaseljeni. Neki se opet nasele, neki ne.
„Možete završiti s tom rijetkom mrežom kolonija,“ kaže Wright, „gdje je cijela galaksija naseljena, ali bilo koji sustav u bilo koje vrijeme ne mora biti.“
Možda smo se našli u jednoj od tih zona koja je ostala netaknuta barem milijunima godina (autori ističu, da je Zemlja bila naseljena daleko u svojoj geološkoj prošlosti, do danas ne bi ostalo nikakvog traga tome). Ako je to uistinu slučaj, Činjenicu A ne treba posebno objašnjavati.
Neki još uvijek preferiraju druge načine rješavanja Fermijevog paradoksa, poput Andersa Sandberga, istraživača s Instituta za budućnost čovječanstva u Oxfordu, koji sugerira da je život možda jednostavno vrlo rijedak. On bi rado htio da Frankove simulacije pokriju širi spektar mogućnosti. „Vrlo je lijep model,“ napisao je Sandberg u e-mailu, „ali autori se ograničavaju na poprilično uski prostor za mogućnosti.“
Astronomkinja Jill Tarter, čiji je rad inspirirao roman Kontakt Carla Sagana, pohvalila je sposobnosti cijelog tima, ali i propituje koliko daleko teorijske analize mogu ići. „Oni su pametni ljudi i vjerojatno su dobro izračunali,“ rekla je u e-mailu, „što god to značilo uz nedostatak ikakvih podataka.“
Autori se slažu da nikakva teorija ne može zamijeniti stvarnu potragu, ali kažu da ova analiza podupire njihov optimizam da tehnološki sposobne vrste mogu postojati u našoj galaksiji, kao i njihovo uvjerenje da bi astronomska zajednica trebala ići i potražiti ih. Frank ističe rapidno povećanje broja poznatih planetarnih sustava, s gotovo 4000 egzoplaneta otkrivenih od 1992. godine, i veseli se razvoju mogućnosti detaljnih istraživanja tih svjetova.
„Pogledat ćemo te atmosfere i provjeriti imaju li kisik i metan,“ kaže Frank, „i možda naiđemo na tehnosignaturu. Prvi put u tisuću godina raspravljanja o životu na drugim planetima, živimo u dobu kad zapravo i imamo neke podatke.“
