Kako su nestali neandertalci? Zašto je preživio naš izravni predak Homo sapiens, a ne ta vrsta? Iako se njihov susret dogodio prije više od 130.000 godina na području Levanta, neandertalci kao vrsta nestaju tek prije 40.000 godina. Zašto? Sve su to pitanja na koja odgovor nastoji dati nova studija grupe znanstvenika s uglednog američkog Sveučilišta Stanford. I to su intrigantni iako ne i sasvim novi zaključci. Ugrubo, neandertalci su nestali zbog tropskih bolesti koje im je prenio Homo sapiens migrirajući iz Afrike.
Za dublji uvid u novu studiju o sudbini neandertalaca raspitali smo se kod dva naša ugledna antropologa, prof. dr. Ivora Jankovića, koji je pomoćnik ravnatelja za međunarodnu suradnju, s Instituta za antropologiju u Zagrebu, te dr. sc. Marija Novaka, znanstvenog suradnika također na Institutu za antropologiju u Zagrebu.
Nema jedinstvenih modela – Pitanja vezana za izumiranje neandertalaca i njihovu ulogu u rodoslovlju suvremenih populacija predmet su interesa od prvog otkrića ove zanimljive prapovijesne populacije. Tako su, koristeći različite vrste građe, primjerice, kulturnu ostavštinu, fosilnu građu i drugo, različiti znanstvenici vidjeli neandertalce bilo kao naše pretke bilo kao izumrlu granu.
U tim razmišljanjima mnogi su kao važne prednosti anatomski modernih populacija nad neandertalcima vidjeli ne samo u biološkim odlikama već i naprednijoj kulturi i tehnologiji, modernom jeziku, složenom sustavu i mreži kontakata i drugo – kažu naši sugovornici u uvodnom razmišljanju. – Posljednjih desetak godina, a posebice u posljednjih godinu-dvije, izolacija genoma iz neandertalskih kostiju omogućila je i nov uvid u tu problematiku.
Spoznaje da većina suvremenih populacija Euroazije u sebi nosi dio neandertalskog nasljeđa bila je povod za porast paleogenomskih studija, a time i novih modela koji se bave interakcijom tih populacija te izumiranjem neandertalaca – kažu i nastavljaju da ova studija Greenbauma i suradnika koristi matematičko modeliranje i polazi od pretpostavke da su zarazne bolesti imale veliku ulogu u izumiranju neandertalaca.
– Prema njima, ove dvije populacije imale su otpornost na različite patogene, primjerice neandertalci su bili otporniji na patogene umjerenih klimatskih zona, dok su anatomski moderni ljudi bili otporniji na patogene tropskog podneblja.
Paralele za svoj model autori nalaze i u etnološkim i povijesnim primjerima kontakata, poput onog američkih Indijanaca i europskih doseljenika – objašnjavaju dr. Janković i dr. Novak. Gili Greenbaum, vodeći znanstvenik na studiji, postdoktorand je na Odjelu za biologiju Sveučilišta Stanford, u objašnjenju studije kaže i da je Homo sapiens kao vrsta jedini i preživio zbog svoje otpornosti. – Nema sumnje da razvoj genomskih studija drevnih populacija pruža sasvim nov i dobrodošao uvid u mnoge aspekte evolucije čovjeka. U kombinaciji sa spoznajama arheologije i paleoantropologije u konačnici ćemo dobiti puno kvalitetniji uvid u prošle događaje. No problem s kojim se često susrećemo jest u senzacionalističkim naslovima i a priori prihvaćanju gotovo svake nove studije i rezultata.
Genetička istraživanja dobrodošla su dopuna drugim vrstama znanstvenih istraživanja, no, barem zasad, ne pružaju temelje za jedinstvene modele događaja u prošlosti – kažu naši sugovornici.
Neandertalce, kao i druge populacije daleke prošlosti, uostalom kao i suvremene populacije, ne treba gledati kao statične kategorije. Neandertalci koji su obitavali na tlu Europe razlikuju se svojim prilagodbama od onih na tlu zapadne Azije. Nadalje, neandertalci su tijekom stotina tisuća godina svoje prošlosti živjeli u vrlo različitim klimatsko-ekološkim uvjetima. Samim time, iako dobrodošle, genetičke i slične analize, neće nas dovesti do jednoznačnog modela i razloga izumiranja neandertalaca.
Najvjerojatnije je da neandertalci, kao i neke druge populacije prošlosti, primjerice denisovanci, nisu izumrli u pravom smislu riječi, već su se asimilirali u novopridošle populacije te tijekom generacija dio karakteristika, posebice adaptivni, postaje dijelom našeg genoma, upozoravaju dva ugledna antropologa. U studiji se, naime, tvrdi kako su pristigli Homo sapiensi i starosjedilački neandertalci, koegzistirali jedni pokraj drugih desecima tisuća godina.
Bio je to oprezan suživot, a oprez se temeljio upravo na strahu od bolesti. Međutim, vrste se ipak miješaju pa je moguće da se polagano širila otpornost na bolesti kod jedne i druge vrste. No, na kraju je Homo sapiens bio taj, ističe se, koji je stekao dovoljno otpornosti da se proširi kroz teritorij napučen neandertalcima, odnosno postao je otporniji na bolesti prisutne kod neandertalaca nego neandertalci na bolesti prisutne kod Homo sapiensa.
Smrtonosnije oružje Neandertalci su, dakle, u tom trenutku još morali razvijati otpornost prema bolestima koje su nosili Homo sapiensi. Ta je razlika, navodi se u studiji, mogla biti i sasvim mala, no opet dovoljna da omogući prednost Homo sapiensu, koja je na kraju značila opstanak. Tada dolaze do izražaja druge prednosti koje je Homo sapiens imao nad neandertalcima, poput smrtonosnijeg oružja ili sofisticiranijih društvenih struktura, što je omogućilo da oni ostanu prevladavajuća vrsta.
K tome, znanstvenici sa Stanforda tvrde kako je Homo sapiens, šireći se u Euroaziju, nailazio na grupe neandertalaca koji nisu imali razvijenu otpornost poput njihovih srodnika s Levanta.
– Modeli poput predloženog u radu Greenbauma i suradnika važan su dodatak za promišljanja o mogućim scenarijima događaja u prošlosti. Posebice je pohvalno da pokušavaju razumjeti razlike u obrascima populacijske interakcije na prostoru zapadne Azije od onog na tlu Europe. No, usprkos tome, rezultate studije treba uzeti kao dobrodošao prilog paleoantropološkoj znanosti, a ne kao isključivi obrazac događaja u prošlosti – kažu dr. Mario Novak i dr. Ivor Janković.
