Laganje je pogrešno. Zapravo, to je među najsofisticiranijim dostignućima ljudskog uma. Ali kako se možete znati da li netko laže?
Laganje je jedno od najsofisticiranijih i najzahtjevnijih postignuća ljudskog mozga. Djeca mogu naučiti lagati, ali osobe s određenim vrstama ozljeda frontalnog režnja mozga možda to neće moći učiniti.
Čini se da električna stimulacija prefrontalnog korteksa poboljšava našu sposobnost obmanjivanja. Ova regija mozga može, između ostalog, biti odgovorna za odluku da se laže ili govori istina.
Većina ljudi ima problema s prepoznavanjem lažnih izjava. Neki poligrafski testovi su u tome odlični, ali su daleko od savršenog. Istraživači pokušavaju koristiti metode slikovnog prikazivanja kako bi razlikovali istinu od laži.
51-godišnjak kojeg ću nazvati gospodin Pinocchio je imao čudan problem. Kad bi pokušao reći laž, često se bi onesvijestio ili bi imao grčeve. U biti, postao je svojevrsni Pinocchio, fiktivna marioneta. Za pacijenta, posljedice su bile suviše stvarne: bio je visoki dužnosnik u Europskoj ekonomskoj zajednici, a njegovi pregovarački partneri mogli su odmah reći kad je iskrivio istinu. Njegovo stanje, simptomi rijetkog oblika epilepsije, nije samo bilo opasno, bilo je loše za njegovu karijeru.
Liječnici Sveučilišnih bolnica u Strasbourgu u Francuskoj otkrili su da je korijen problema tumor veličine oraha. Tumor je vjerojatno povećao podražljivost regije mozga uključene u emocije; kada je gospodin Pinocchio lagao, ta je uzbuđenost uzrokovala strukturu zvanu amigdala koja je potakla napadaje. Nakon što je tumor uklonjen, napadi su se zaustavili i on je mogao nastaviti svoje dužnosti. Liječnici, koji su opisali slučaj 1993. godine, nazvali su ga “Pinokijev sindrom”.
Pa ipak, koliko istraživači znaju o laganju u našem svakodnevnom životu? Koliko je laganje prisutno? Kada se djeca obično počnu baviti time? Da li je potrebno je više snage da lažeš ili da kažeš istinu? Je li većina ljudi vješta u otkrivanju neistine? I jesmo li bolji u tome od alata dizajniranih za tu svrhu? Znanstvenici koji istražuju takva pitanja postigli su dobar napredak.
Naravno, nisu svi suglasni da je potrebno lagati. Generacije mislioca postrojile su se protiv ove ideje. Deset zapovijedi opominju nas da govorimo istinu. Petoknjižje je izričito reklo: “Ne svjedoči lažno” Islam i budizam također osuđuju laž. Za filozofa iz 18. stoljeća Immanuela Kanta laž je bila “radikalno urođeno zlo u ljudskoj prirodi” i trebalo je biti odbačeno.
Danas mnogi filozofi imaju precizniju sliku. Njemački filozof Bettina Stangneth tvrdi da bi laganje trebalo biti iznimka od pravila, jer se u konačnici ljudi u većini aspekata života oslanjaju na istinu.
Mala djeca vole izmišljati priče, ali uglavnom kažu da se njihova prva svrhovita laž pojavljuje oko četiri ili pet godina. Prije nego započnu karijeru laganja, djeca prvo moraju steći dvije važne kognitivne vještine. Jedan od njih je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja društvenih pravila i što se događa kada se pravila prekrše. Na primjer, ako priznate, možete biti kažnjeni; ako lažeš, možeš se izvući. Druga vještina je teorija uma: sposobnost zamisliti što druga osoba misli. Kao korak u razvijanju teorije uma, djeca također moraju shvatiti da znaju neke stvari koje njihovi roditelji ne znaju, i obrnuto – svijest koju obično stječu u dobi od tri ili četiri godine.
Studija iz 2015. s više od 1.000 sudionika proučavala je laganje pomoću u dobi od 6 do 77 godina. Mladi od 18 do 29 godina najbolje to rade. Nakon otprilike 45 godina, počinjemo gubiti tu sposobnost. Sadašnje razmišljanje o psihološkim procesima koji su uključeni u prevaru drži da ljudi obično govore istinu lakše nego što govore laž i da laganje zahtijeva mnogo više kognitivnih resursa. Prvo, moramo postati svjesni istine; onda moramo izmisliti uvjerljiv scenarij koji je dosljedan i ne proturječi uočljivim činjenicama. U isto vrijeme, moramo potiskivati istinu kako se nebiamo odali.
Psiholog Joshua Greene sa Sveučilišta Harvard proveo je genijalni eksperiment u kojem su sudionici imali monetarni poticaj da se ponašaju nepošteno. Dok su ispitanici ležali u skeneru, zamolili su ih da predvide rezultate bacanja novčića. (Priča je bila da ova studija testira njihove paranormalne sposobnosti. Čak i neuroznanstvenici ponekad moraju koristiti pogrešno usmjeravanje u ime višeg znanstvenog cilja!) Ako su dobrovoljci upisali ispravan odgovor, dobili su do 7 dolara. A za pogrešne odgovore su novac gubili. Moraju unaprijed otkriti svoje predviđanje. Oni su samo otkrili nakon bacanja novčića da li su ispravno predvidjeli. Nakon što je studija završila, nekoliko je lažljivaca smetalo loše savjesti i priznalo da su varali.
