Mars je poznat kao “vatrena zvijezda” drevnih kineskih astronoma, a znanstvenici još uvijek gore s pitanjima o Crvenom planetu. Čak i nakon je na desetke svemirskih letjelica poslano na Mars, mnogo toga ostaje nepoznato.
Zašto Mars ima dva lica?
Znanstvenike desetljećima zbunjuje različitost između sjeverne i južne polovice Marsa. Sjeverna polutka je glatka i ravna – nalazi se među najravnijim i najglađim mjestima u Sunčevom sustavu. Smatra se da je ta polutka stvorena nekadašnjom vodom koja je protjecala preko marsovske površine.
Južna polovica površine Marsa je grubo i naseljena kraterima, a oko 2,5 milja do 5 milja (4 km do 8 km) veća u nadmorskoj visini od sjevernog djela. Nedavni dokazi upućuju na to da je ogromna razlika između sjeverne i južne polovice planeta uzrokovana divovskim svemirskim kamenom koji je odavno udario u Mars.
Misterija Marsovog metana
Metan je najjednostavnija organska molekula, koja je prvi je put otkriven u Marsovoj atmosferi letjelicom Mars Express 2003. godine. Na Zemlji, većina atmosferskog metana nastaje životnim radnjama, kao što je probavljanje hrane. Pretpostavlja se da je metan stabilan u Marsovoj atmosferi zadnjih 300 godina, tako da je ono što generira taj plin postojalo ne tako davno. Ipak, postoje načini za proizvodnju metana bez života, kao što je vulkanska aktivnost. ESA-ina letjelica ExoMars, planirana za lansiranje 2016., proučit će kemijski sastav atmosfere Marsa kako bi saznali više.
Protječe li voda?
Iako velike količine dokaza upućuju na to da je tekuća voda jednom tekla na površinu Marsa, ostaje otvoreno pitanje da li se i dalje povremeno pojavljuje. Atmosferski tlak je prenizak da bi tekuća voda mogla izdržati na Marsu, oko 1/100 Zemljinog. Međutim, tamne, uske crte koje se vide na marsovskim padinama ukazuju na to da bi se slane vode mogle spuštati svakog proljeća.
Je li Mars imao oceane?
Brojne misije otkrile su mnoštvo značajki koje sugeriraju da je jednom bilo dovoljno toplo da tekuća voda teče preko površine Marsa.
Međutim, trenutni modeli rane Marsove klime ne mogu objasniti kako su takve tople temperature mogle postojati, budući da je sunce tada bilo mnogo slabije, što je navelo neke da znanstvenike da se zapitaju jesu li te značajke nastale vjetrom ili drugim mehanizmima. Ipak, postoje dokazi koji upućuju na to da je drevni Mars bio dovoljno topao da podupre tekuću vodu na barem jednom mjestu na njegovoj površini. Drugi nalazi ukazuju na to da je drevni Mars nekada bio hladan i mokar, nije bio hladan i suh, niti topao i mokar, kao što se često raspravlja.
Postoji li život na Marsu?
Prva svemirska letjelica koja je uspješno sletjela na Mars, NASA-in Viking 1, započeo je misteriju koja ostaje primamljivo neriješena: postoje li dokazi o životu na Marsu? Viking je predstavljao prvi i za sada jedini pokušaj traženja života na Marsu, a o njegovim se nalazima danas žestoko raspravlja. Viking je otkrio organske molekule kao što su metil klorid i diklorometan. Međutim, ti su spojevi odbačeni kao kopnena kontaminacija – naime, tekućine za čišćenje koje su se koristile za pripremu letjelice kada je još bila na Zemlji.
Površina Marsa vrlo je neprijateljski raspoložena prema životu kakvga poznajemo, u smislu hladnoće, zračenja, hiper aridnosti i drugih čimbenika. Ipak, postoje brojni primjeri života koji preživljavaju u ekstremnim uvjetima na Zemlji, kao što su hladna, suha tla antarktičkih suhih dolina i hiper sušna pustinje Čilea.
Postoji život praktički gdje god postoji tekuća voda na Zemlji, a mogućnost da su nekada postojali oceani na Marsu naveli su mnoge da se pitaju je li se život ikada razvio na Marsu.
Je li život Zemlje došao sa Marsa?
Meteoriti otkriveni na Antarktiku koji su došli s Marsa imaju strukture koje nalikuju onima koje stvaraju mikrobi na Zemlji. Iako mnoga istraživanja od tada ukazuju na kemijska, a ne biološka objašnjenja tih struktura, rasprava se nastavlja. Ovi nalazi povećavaju mogućnost da
Mogu li ljudi živjeti na Marsu?
Da bi odgovorili je li život na Marsu postojao ili ne, ljudi bi zapravo trebali otići tamo i saznati.
NASA-in plan od 1969. Je bio ostvariti misiju sa ljudima do 1981. godine i stalnu bazu do 1988. godine. Međutim, međuplanetarna ljudska putovanja postavljaju određene znanstvene i tehnološke izazove. Čovjek bi se morao suočiti s teškoćama u putovanju – po pitanju hrane, vode i kisika, štetnim učincima mikrogravitacije, potencijalnim opasnostima poput požara i zračenja i činjenici da bi takvi astronauti bili milioni milja udaljeni od pomoći i zatvoreni godinama. Slijetanje, rad, život na drugom planetu i povratak iz njega također bi pružili niz izazova.
Ipak, čini se da astronauti žele saznati. Na primjer, ove godine šest dobrovoljaca je živjelo u svemirskoj letjelici godinu i pol koja je simulirala put na Mars. Radi se o takozvanom projektu Mars500, najdužoj simulaciji svemirskih letova ikada provedenom, s ciljem da se od početka do kraja replicira misija na Mars. Postoje čak i brojni volonteri za jednosmjerno putovanje na Crveni planet. Sićušni mikrobi koji jedu kamenčiće mogli su izloviti dragocjene izvanzemaljske resurse s Marsa i utrti put prvim ljudskim kolonistima, a poljoprivrednici bi mogli uzgajati usjeve na njegovoj površini.
