Znanstvenici s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Floridi dolaze do novog otkrića koje bi moglo promijeniti način razumijevanja kako funkcionira proces popravka DNA. Ove nove spoznaje mogle bi biti ključne u osmišljavanju novih kemoterapijskih tretmana.
Još od prije znamo kako naš DNA ima sposobnost samopopravljanja, no ta spoznaja je i dalje relativno neistražena. Znamo da stanice imaju mogućnost popravka raznim mehanizmima koji su uključeni u različitim fazama životnog ciklusa stanice. Jedna metoda popravka (ekscizija baza) uključuje otklanjanje oštećenog materijala, te zamjenu novim ispravnim DNA kako bi se ispunila praznina.
Navedena metoda popravka se bazira na djelovanju enzima iz obitelji polimeraza. Radi se o proteinu koji ima mogućnost stvaranja novog DNA i pokretanje reakcije „čišćenja“ oštećenog DNA. Proučavanjem ovog enzima znanstvenici su došli do zaključka da je ovaj enzim u prirodnom stanju povezan s DNA i ima opciju stvaranja novog genetskog materijala 17 puta većom brzinom nego li kad je enzim odvojen od DNA.
Ovo istraživanje će poboljšati naše razumijevanje stanične genomske stabilnosti, učinkovitosti lijekova i rezistencije povezane s kemoterapijom.
U koje svrhe nam koristi ova spoznaja?
Stanice raka se repliciraju velikom brzinom, a njihova DNA ima velika oštećenja. Kada primijenimo kemoterapiju (lijekove protiv raka), taj DNA u stanicama raka će biti dodatno oštećen. Ako te stanice ne mogu dovoljno brzo popraviti nova oštećenja, umrijet će. U suprotnom, stanice isprave novonastale greške i nastavljaju s dijeljenjem.
Daljnja istraživanja su usmjerena u pronalazak alternativnih puteva kako se stanica može popraviti. No, sada kada znamo kako sami enzimi koji popravljaju DNA funkcioniraju, daljnja istraživanja će biti usmjerena i prema tome kako ih utišati. To u teoriji znači da bi se budući kemoterapijski lijekovi mogli bazirati na tome da odvajaju polimerazu od DNA što uvelike usporava popravak DNA. Dolazimo do jasne računice, nema popravka, nema stanice i rak je izliječen.
