Vikinški berserkeri su bili pravi ratnički majstori srednjega vijeka. Ovi zastrašujući ratnici, poznati po svojoj neustrašivosti, često su koristili halucinogene tvari kako bi se mentalno pripremili za bitke. Njihova sposobnost da uđu u stanje transa i bijesa učinila ih je legendama.
Berserkeri, elitni i gotovo mistični ratnici u vikinškoj kulturi, bili su poznati po svojoj sposobnosti da se potpuno prepuste borbenom bijesu. Mnogi povjesničari vjeruju da su upravo zbog toga koristili psihoaktivne supstance — kako bi pojačali svoju ratničku žestinu i izgubili svaki strah od ozljeda u boju.
Riječ “berserk” danas koristimo za opisivanje divljeg i nekontroliranog gnjeva, a potječe upravo od ovih strašnih nordijskih ratnika. Berserkeri nisu bili samo ratnici, već su služili i kao plaćenici, putujući Europom i boreći se za onoga tko bi ih najbolje platio. Također su bili povezani s Odinovim kultom i često su ih prikazivali kao mitološke shapeshiftere.
Ipak, njihova reputacija postala je toliko zloglasna da su berserkeri na kraju bili potpuno zabranjeni do 11. stoljeća. Fascinantno je promišljati o tome kako su ti ratnici oblikovali povijesne priče i ostavili trajni utjecaj na kulture koje su ih okruživale.
Što je berserker?
Što točno čini berserkera? Pa, ako pogledamo povijest ovih tajanstvenih vikinških ratnika, vidjet ćemo da puno toga o njihovom životu i dalje ostaje zavijeno velom tajne. Razlog? Njihove metode nisu bile detaljno zapisane sve dok kršćanska crkva nije zabranila korištenje izmijenjenih stanja svijesti u ratovanju.
U to doba, kršćanski autori, koji su često imali misiju diskreditirati bilo kakve poganske običaje, nisu baš bili najobjektivniji izvori informacija. Ono što ipak znamo jest da su berserkeri bili iz Skandinavije i da su služili kao kraljevska garda norveškom kralju Haraldu I Lijepokosom tijekom njegove vladavine od 872. do 930. godine.
Osim što su štitili kralja, berserkeri su se borili u mnogim drugim kraljevskim i plemićkim vojnim pohodima. Arheološka istraživanja iz tog vremena otkrivaju da su berserkeri bili vrhunski, neustrašivi borci. Prema knjizi Anatolija Libermana, “Berserkeri u povijesti i legendi”, ovi ratnici su tijekom bitke bili poznati po svojoj buci i urlicima.
Umjetnički prikazi, poput onog pronađenog u Tissøu na Zapadnom Zelandu, često ih prikazuju s rogatim kacigama, iako je ta slika sada prepoznata više kao dio legende nego stvarne povijesti. Zanimljivo, neka literatura iz nordijske mitologije čak ih opisuje kao shapeshiftere.
Riječ “berserker” dolazi od staronordijskih riječi ‘serkr’ (košulja) i ‘ber’ (medvjed), što ukazuje na to da bi berserkeri mogli nositi životinjske kože, poput medvjeda, vukova ili divljih svinja u bitku. No, legende idu korak dalje, tvrdeći da su berserkeri bili toliko ispunjeni ratničkim žarom da bi se pretvarali u te životinje kako bi odnijeli pobjedu u svojim sukobima.
Gola koža naspram medvjeđe kože
Postoji fascinantna priča o porijeklu imena “berserkeri”, ratnika iz nordijske mitologije poznatih po svojoj neustrašivosti u borbi. Iako se nekada mislilo da su dobili ime po tome što su se borili bez oklopa, odnosno “golokoži”, novija istraživanja sugeriraju drugačiju priču. Stručnjaci sada vjeruju da je njihovo ime zapravo povezano s nošenjem koža medvjeda, a ne s golotinjom.
Ova ideja nije bez osnove. Prikazi berserkera kroz umjetnost često ih prikazuju kako u bitkama nose životinjske kože, što ih čini sličnima divljim zvijerima poput vukova i medvjeda. Smatra se da su takve odore ratnicima dale dodatnu snagu, a možda i pomogle u kanaliziranju agresivnosti i brutalnosti koje su karakteristične za divlje lovce.
Ove snažne slike nisu jedine koje su zabilježene. Thórbiörn Hornklofi, pisac iz 872. godine, opisao je nordijske ratnike koji su se borili za kralja Haralda Lijepokosog, prikazujući ih kao likove slične medvjedima i vukovima. Interesantno, skoro tisuću godina nakon toga, 1870., u Švedskoj su otkriveni brončani kalupi koji su također prikazivali berserkere, ovaj put s oklopima. No, postoje i prikazi koji ih pokazuju u potpunoj golotinji, poput onih na zlatnim rogovima izloženim u Nacionalnom muzeju Danske, što dodaje dodatni sloj misterije njihovoj legendi.
Dakle, bez obzira na to jesu li nosili medvjeđe kože ili bili golokoži, jasno je da su berserkeri bili više od običnih ratnika; oni su bili simboli moći i divlje energije, posvećeni svojim bojnim vještinama i bogovima rata.
Psihoaktivna supstanca koju su koristili berserkeri
Početak pretvorbe berserkera u njihovo divlje stanje transa karakterizira niz fizičkih simptoma: počeli bi drhtati, osjećati hladnoću te cvokotati zubima. Nakon toga, lica bi im postala crvena i natečena, a bijes bi se brzo pojavio. Zanimljivo je da bi tek nakon završetka transa, berserkeri osjetili ogromnu fizičku i emocionalnu iscrpljenost koja bi trajala nekoliko dana.
Prema istraživanju Karstena Fatura, etnobotaničara sa Sveučilišta u Ljubljani, vjeruje se da su berserkeri koristili biljku crnu buniku (Hyoscyamus niger) kako bi inducirali ekstremno stanje bijesa potrebno za ratovanje. Bunika je korištena u pripremi napitaka koji bi izazvali halucinacije i osjećaj letenja.
Fatur opisuje da to stanje uključuje ljutnju, povećanu snagu, smanjen osjećaj boli, te pad ljudskosti i razuma. Osim toga, berserkeri su pokazivali ponašanje nalik divljim životinjama – urlikanje, grizenje svojih štitova, drhtanje i cvokotanje zubima, te osjećaj hladnoće u tijelu. Također, vjerovalo se da su bili neosjetljivi na udarce mačeva i na vatru.
Nakon konzumacije tih psihoaktivnih supstanci, može se pretpostaviti da bi berserkeri urlikali poput divljih životinja čije su kože nosili, ulazeći bez straha u bitke i nemilosrdno ubijajući neprijatelje. Iako su istraživanja Fatura naglasila buniku kao izbor droge za berserkere, postojale su i teorije koje sugeriraju da su koristili halucinogenu gljivu Amanita muscaria kako bi postigli slično stanje.
Što se dogodilo s berserkerima?
Vikinški berserkeri, poznati po svojoj spremnosti da se bez straha upuste u bitke, vjerovali su u obećavajuću sudbinu nakon smrti. Prema vjerovanjima iz vikinške mitologije, vojnike koji bi pali u bitci dočekale bi čarobne žene, Valkire, u posmrtnom životu. Ove bi ih žene utješile i odvele u Valhallu, sjajnu dvoranu boga rata Odina, koja nije bila mjesto za odmor, već mjesto gdje su ratnici nastavljali svoju pripremu za borbe uz Odina, čak i nakon smrti.
Međutim, čak i s takvim herojskim završetkom, zlatno doba berserkera nije dugo trajalo. U 11. stoljeću, Jarl Eiríkr Hákonarson iz Norveške donio je zakon koji je zabranjivao berserkere. Do 12. stoljeća, ovi neustrašivi nordijski ratnici i njihove prakse borbe potaknute drogama potpuno su iščeznuli, ostavljajući iza sebe samo tragove u legendama i povijesnim zapisima.
