Newton, Sir Isaac (1642.-1727.), britanski filozof, smatra se najoriginalnijim i najutjecajnijim teoretičarem u povijesti znanosti. Pored otkrića računa beskonačnosti i nove teorije prirode svjetlosti i boja, Newton je postavljanjem tri zakon kretanja i općim zakonom gravitacije temeljito promijenio osnovnu strukturu fizike.
Kao jedan od pokretača znanstvene revolucije u 17. stoljeću, Newtonov rad povezao je radove mnogih slavnih fizičara poput Kopernika, Keplera, Galilea i Descartesa u novu moćnu teoriju. Tri stoljeća poslije, klasična mehanika ostaje izuzetno korisna i ništa manje elegantna kao i tada.
Isaac Newton rođen je kao nedonošče na Božić 1642. godine u Woolsthorpeu, zaseoku u blizini Granthama u Lincolnshireu. Rođen nakon smrti svog oca, nepismenog maloposjednika (također imena Isaac), Isaac Newton je kao novorođenče bio toliko malen da bi stao i u omanju zdjelu. S nenavršenih tri godine, njegova ga je majka, Hanna Ayscough, ostavila na brizi svojoj majci ne bi li se mogla ponovno udati i podići drugu obitelj s Barnabasom Smithom, bogatim župnikom obližnjeg North Withama. Na Newtonov je život uvelike utjecalo njegovo prerano rođenje, duga odvojenost od majke kao i izrazita mržnja njegova očuha. Čak i nakon povratka Hannae Ayscough u Woolsthorpe, 1653. godine, nakon smrti drugog supruga, Newton nije mogao zadobiti majčinu pažnju i nježnost, zbog čega je vjerojatno i razvio tako kompleksan karakter. Newtonovo djetinjstvo bilo je sve samo ne lijepo. Tijekom života stalno je bio na rubu emocionalnog sloma. Poznati su slučajevi kada je žestoko i osvetoljubljivo napadao i prijatelje i neprijatelje. Iste godine kada mu se majka vratila u Woolsthorpe, Newton je prestao odlaziti u školu ne bi li ispunio svoje nasljedno pravo da postane farmer. Srećom, u tom je zanimanju bio izrazito neuspješan pa se ubrzo vratio u kraljevsku školu u Granthamu, gdje se pripremio za Trinity College u Cambridgeu. Postoje mnoge anegdote o tom periodu Newtonovog života. Ipak, prekretnica u Newtonovom životu zbila se u lipnju 1661. godine kada je napustio Woolsthorpe i upisao sveučilište Cambridge. Tada je Newton ušao u novi svijet, svijet koji će uskoro zvati svojim.
Iako je Cambridge bio izuzetan centar znanja, duh znanstvene revolucije još nije ušao u staromodni i pomalo zastarjeli kurikulum. Malo se zna o Newtonovom studentskom životu, ali lako je pretpostaviti kako je uočio mnogo o Aristottelu kao i drugim klasičnim autorima. Nadalje, po svemu sudeći nije se pretjerano isticao od ostatka studentskog tijela. Godine 1664. Isaac Barrow, profesor matematike na sveučilištu Cambridge, ispitao je Newtonovo poznavanje euklidske geometrije i ocijenio ga jedva zadovoljavajućim. Danas znamo kako je tijekom studija Newton bio zaokupljen privatnim radom, na svoju ruku je ovladao radovima René Descartesa, Pierre Gassendia, Thomasa Hobbesa i drugih značajnih osoba znanstvene revolucije. Serije bilježnica dokazuju kako je Newton počeo savladavati Descartesovu geometriju i druge forme matematike, daleko naprednije od Euklidovih Elemenata. Barrow, koji je i sam bo darovit matematičar, trebao je tek prepoznati Newtonov genij.
Godine 1665. Newton je položio ispit za prvostupnika na sveučilištu Cambridge. Diplomirao je s pohvalama. Pošto je sveučilište bilo zatvoreno naredne dvije godine zbog kuge, Newton se vratio u Woolsthorpe. Nakon povratka, u samo 18 mjeseci Newton je ostvario niz znanstvenih otkrića. Kako se kasnije i sam prisjećao: “Sve se to zbilo u dvije godine kada harala kuga, od 1665. do 1666. godine. U to sam vrijeme bio na vrhuncu sposobnosti bez obzira radi li se o izumima ili o proučavanju matematike i filozofije.” U matematici, Newton je postavio svoju metodu toka odnosno račun beskonačnosti, postavio osnove teorije prirode svjetlosti i boje, ostvario značajan napredak u proučavanju planetarnog gibanja što će kasnije, 1687. godine objaviti u svojoj najpoznatijoj knjizi: Principia.
U travnju 1667. godine, Newton se vratio na Cambridge gdje je u tijesnoj utrci dobio mjesto znanstvenog novaka na Trinityu. Uspjeh je popratilo i poprilično bogatstvo. Sljedeće je godine magistrirao umjetnost, a 1669. (prije navršenog 27. rođendana) naslijedio je Isaaca Barrowa na mjestu profesora matematike. Nova su mu zaduženja omogućila organizaciju njegovih prijašnjih istraživanja optike. Godine 1672., nedugo nakon što je primljen u Kraljevsko društvo (Royal Society), objavio je svoj prvi znanstveni rad. Bio je to briljantan i kontroverzan rad o prirodi boja. U prvoj od serije žestokih rasprava, Newton se suočio s cijenjenim znanstvenikom Robertom Hookeom. Kontroverza koja je trajala sve do 1678. godine ostavila je traga na Newtonovom ponašanju. Nakon početnog okršaja, Newton se polako povukao. Usprkos tomu, Newton je 1675. godine izdao još jedan članak kojim je ponovno privukao pažnju znanstvene javnosti. Naime, zbog tog je članka optužen za plagiranje rada samog Hookea. Optužbe su bile potpuno neosnovane. Nakon što se opekao po drugi put, Newton se ponovno povukao.
Godine 1678. Newton je pretrpio ozbiljan emocionalni slom, a sljedeće godine mu je umrla i majka. Newton se ogradio od svijeta i ljudi i posvetio istraživanju alkemije. Iako se kasnije taj rad smatrao sramotnim, Newton je tijekom alkemičarske faze izuzetno ozbiljno proučavao osnovne sile u prirodi. Zahvaljujući upravo tom radu uspio je postaviti značajna teoretska promišljanja, nešto što nije mogao u okrilju filozofije mehanike. Dok je filozofija mehanike svodila sve fenomene u prirodi na model tijela u gibanju, filozofija alkemije je predviđala mogućnost postojanja pojava privlačenja i odbijanja na čestičnoj razini. Osnove Newtonovog kasnijeg rada na području mehanike svemira mogu se dovesti u vezu s njegovim poznavanjem alkemije. Kombinirajući pokuse i duboka matematička promišljanja, Newton je preobrazio filozofiju mehanike dodajući joj novu i tajanstvenu, ali zato mjerljivu veličinu: silu gravitacije.
Prema predaji, 1666. godine Newton je opazio pad jabuke s drveta u svom vrtu u Woolsthorpeu. Kako se kasnije sam prisjećao: “Iste sam godine počeo razmišljati o proširenju gravitacije i na gibanje Mjeseca.” Newtonovo sjećanje i nije sasvim točno. U stvari, prema svim pokazateljima, koncept univerzalne gravitacije u Newtonovom umu se nije razvio 1666. godine, za to je bilo potrebno čak 20 godina inkubacije. Ironično, upravo je Robert Hooke pomogao rađanju te velike ideje. U studenom 1679. godine, Hooke je započeo intenzivno dopisivanje na temu gibanja nebeskih tijela. Iako je Newton naglo prekinuo korespondenciju, Hookeova su pisma poslužila kao poveznica između centripetalnog privlačenja i sile čija jačina opada s kvadratom udaljenosti. Početkom 1680. godine Newton je izradio vlastite zaključke.
Istovremeno, u kavanama Londona, Hooke, Edmund Halley i Christopher Wren neuspješno su pokušavali riješiti problem gibanja planeta. U kolovozu 1684. godine Halley je napokon posjetio Newtona na Cambridgeu, nadajući se odgovoru na sljedeću zagonetku: “Kojeg je oblika putanja po kojoj se kreću planeti kada obilaze oko Sunca, ukoliko se gibaju pod djelovanjem privlačne sile koja opada s kvadratom udaljenosti?” Čim je postavio pitanje, Newton je spremno odgovorio: “Eliptična”. Kada ga je Halley zatražio objašnjenje, Newton je rekao kako je to već izračunao. Iako je Newton u privatnosti već pronašao odgovor na jednu od zagonetki svemira, a samo je on i posjedovao potrebne matematičke vještine za takav pothvat, matematički je dokaz negdje zametnuo. Na kraju rasprave, Newton je Halleyu obećao poslati nov matematički izvod. Kao djelomično ispunjenje svog obećanja, Newton je nedugo poslije, 1684. godine objavio svoj slavni rad De Motu. Iz tog je rada kasnije nastalo njegovo najpoznatije djelo Philosophiae Naturalis Principia Mathematica. Radi se o možda najznačajnijem djelu u cijeloj povijesti znanosti, a treba naglasiti kako su značajan doprinos nastanku tog djela ostvarili i Hooke i Halley.
Iako je Principia u znanstvenim krugovima dočekana s odobravanjem, budućnost ovog djela bila je upitna i prije tiskanja. Hooke je i ovdje odigrao ključnu ulogu tvrdnjama, koje i nisu bile potpuno neosnovane, kako ima pravo na dio Newtonovih zasluga zbog pisama koje su razmijenili 1679. i 1680. godine. Njegov je trud ipak bio uzaludan. Newton je bio toliko bijesan da je prijetio povlačenjem treće knjige Principia te da će se odreći znanosti kao što bi se odrekao `drske i svadljive žene`. Kada se napokon smirio, Newton je pristao na objavu. Ipak, umjesto priznanja Hookeova doprinosa, Newton je izbrisao svaki spomen Hookeova imena u djelu. Mržnja prema Hookeu potpuno ga je obuzela zbog čega je odbio objaviti svoju Optiku i gotovo se potpuno povukao iz rada Kraljevskog društva sve do nakon Hookeove smrti 1703. godine.
Nakon objave Principia, Newton se počeo više baviti javnim poslovima. Godine 1689. izabran je za predstavnika Cambridgea u Parlamentu. Tijekom svog boravka u Londonu upoznao je slavnog filozofa Johna Lockea i Nicolasa Fatio de Duilliera, briljantnog mladog matematičara koji mu je postao bliski prijatelj. Godine 1693. Newton je pretrpio još jedan živčani slom, ali nimalo sličan onomu iz 1677. i 1678. godine. Uzrok ovog živčanog sloma podložan je različitim interpretacijama: previše rada, stres zbog kontroverzi s Hookeom, neobjašnjen prekid prijateljstva s Fatiom, možda kronično trovanje živom zbog trogodišnjeg bavljenja alkemijom. Vjerojatno je svaki faktor imao svoj utjecaj. Sve što zapravo znamo jest da su Locke i Samuel Pepys primili čudna i uznemirujuća pisma zbog kojih su se zabrinuli za `uravnoteženost Newtonova uma`. Bez obzira na uzrok, ubrzo nakon oporavka Newton je potražio novo namještenje u Londonu. Godine 1696., uz pomoć Charlesa Montaguea, kolege s Trinitya i kasnijeg grofa od Halifaxa, Newton je imenovan Upraviteljem riznice. Novo mu se namještenje toliko svidjelo da je bez zadrške napustio Cambridge i preselio u London.
Tijekom boravka u Londonu Newton je uživao u moći i priznanju društva. Njegovo mu je zaposlenje osiguralo lagodan život i društveni status i to ne bez pokrića jer se naime pokazao kao izuzetno aktivan i sposoban upravitelj. Nakon Hookeove smrti 1703. godine, Newton je izabran za predsjednika Kraljevskog društva. Na tu su ga funkciju opetovano izabirali svake godine sve do njegove smrti. Godine 1704. objavio je svoje drugo veliko djelo, Optiku, zasnovano uglavnom na radu starom i nekoliko desetljeća. Godine 1705. dodijeljen mu je status viteza.
Iako su njegove kreativne godine prošle, Newton je i dalje imao velik utjecaj na razvoj znanosti. Kraljevsko je društvo bilo njegov instrument, a koristio ga je i za vlastiti napredak. Vrijeme kada je Newton bio predsjednik Kraljevskog društva opisuje se kao vrijeme tiranije i autokracije. Njegova kontrola nad životima i karijerama mlađih učenika bila je neupitna i potpuna. Newton nije podnosio prigovore i kontroverzu, što se jasno vidi i iz njegova sukoba s Hookeom. U kasnijim raspravama, u vrijeme kada je bio predsjednik Kraljevskog društva, uživao je neospornu kontrolu nad društvom pa je tako na primjer objavio Flamsteedova astronomska opažanja, njegovo životno djelo, bez dopuštenja samog Flamsteeda. Isto je učinio i sa svojom raspravom o aritmetici, koju je vodio sa znamenitim Leibnizom. Newton je za izravan rat riječima koristio mlađe kolege, dok je on u pozadini planirao napad i obranu. Rad Kraljevskog društva se na kraju pretvorio u provođenje Newtnove volje. Sve do svoje smrti, Newton je neosporno dominirao znanstvenom scenom tog vremena. Umro je u Londonu, u 20. ožujka 1727. godine (neki izvori navode 31. ožujka kao točniji datum).
Izvor: The College of Liberal Arts and Sciences
