`Homoseksualnost je neprirodna, ona je protiv Boga; to je bolest, moralni nered, izraz nekulture, perverzija; u Splitu su dobili što su tražili; neka paradiraju po šumama gdje ih nitko neće vidjeti`, samo su neki od komentara koji su se nakon nemilih događaja na splitskom Prideu, mogli čuti iz redova predstavnika Crkve u Hrvatskoj.
Neki su splitski slučaj ocijenili kao izoliran, a drugi kao upozoravajući odraz hrvatske društvene zbilje. Na zagrebačkom Prideu, koji je pokazao da Hrvatska svakako ima i `drugo lice`, HNS-ova čelnica Vesna Pusić poentirala je komentarom da je `Zagreb Pride slika o nama, kao što je i Split Pride slika o nama`.
U svakom slučaju nesporna je činjenica da je homofobija ozbiljan problem našeg društva te da je u velikoj mjeri njeguje i potiče Crkva koja se i nakon oštrih osuda splitskih incidenata iz svijeta ogradila tek od uporabe nasilja, ali ne i samih homofobnih teza.
Naravno, bilo bi nepravedno reći da je Katolička crkva usamljena u takvim stavovima. Percepcija homoseksualnosti kao bolesti, izopačenosti i nečega što je protivno bogu i prirodi utemeljena je u spisima i doktrinama sve tri glavne monoteističke religije.
Tako je primjerice predsjednik mešihata Islamske zajednice muftija Šefko efendija Omerbašić nedavno za tportal rekao da `islam homoseksualnost smatra bolešću`, a glasnogovornica židovske vjerske zajednice Bet Israel Jasminka Domaš da židovska vjera ne `prihvaća homoseksualnost`.
U Starom zavjetu, baš kao i u Kuranu, nije teško pronaći homofobne citate. Međutim, u istim se knjigama jednako tako mogu naći i upute kako se odnositi prema robovima (Izlazak 21.2).
No dok je evolucija civilizacije i ljudske svijesti, dobrim dijelom zahvaljujući razvoju raznih grana znanosti, postupno dovela do ukidanja ropstva i podizanja razina ljudskih prava, osobito u zapadnim zemljama, homoseksualci se za svoja još uvijek bore – negdje uspješno, a negdje uz iznimne poteškoće.
Zanimljivo je stoga vidjeti što znanost ima za reći o homoseksualnosti te u tom kontekstu ispitati etičku vjerodostojnost nedavnih izjava nekih predstavnika Crkve, ali i stanje u hrvatskom društvu.
I među životinjama ima gayeva
Znanost je još u prošlom stoljeću jasno utvrdila da u svakoj populaciji, pa i među životinjama, postoji određeni udio onih s homoseksualnim sklonostima.
Prema studiji kanadskog biologa dr. Brucea Bagemihla s University of British Columbia homoseksualnost je uočena u oko 1.500 životinjskih vrsta, a u 500 je dobro dokumentirana. Bagemihl ističe da u životinjskom carstvu postoji mnogo veća raznovrsnost spolnog općenja – uključujući homoseksualno, biseksualno i nereproduktivno – nego što su to do nedavno znanstvena zajednica i društvo u cjelini bili spremni priznati.
`Problem je u tome da znanstvenici, kada su suočeni s takvim ponašanjem, odabiru da ga ignoriraju uz obrazloženje kako je ono nebitno za njihov rad ili iz straha da će biti ismijani ili izgubiti financijsku potporu`, komentirao je 2007. Bagemihl svoje nalaze za časopis Times.
Neka istraživanja utvrdila su da je udio homoseksualnih ljudi u populaciji zapadnih zemalja negdje između dva i 13 posto, a prema jednoj studiji iz 1994. čak 20 posto ispitanika anonimno je priznalo da ima neke homoseksualne osjećaje, iako se svi oni ne smatraju homoseksualcima.
Hrvatska stručnjakinja za sociologiju roda, obitelji te feminističke teorije dr. sc. Branka Galić, pročelnica Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ističe da se zapravo pitanje heteronormativnosti u društvu ne može postaviti drukčije negoli kulturno i socijalno.
`Postaviti ga naturalistički nema puno smisla. U prirodi, naime, nema heteronormativnosti`, rekla je za tportal dr. Galić. `Ona je naprosto ljudska norma, ali ne i norma svijeta prirode, tj. životinja. Životinje se u prirodi ponašaju svakojako – i heteroseksualno i homoseksualno. Kod njih nema baš puno `reda` i `normi`, bez obzira na instinktivne nagone za reprodukcijom. Mnoge vrste u tome nisu nikakav izuzetak – od raznih vrsta sisavaca do, ptica. Prema tome, reći da je homoseksualnost `neprirodna`, `bolest` i sl., kako to izjavljuju neki naši crkveni dostojanstvenici, samo je pokazatelj njihova vlastitog siromašnog znanja o prirodnom svijetu. Tu čak nije bitno pitanje je li homoseksualnost biološki determinirana ili je stvar socijalnih interakcija, nego da je to fenomen ponašanja nedvojbeno prisutan u prirodi životinjskog svijeta, kao i u ljudskom te da zaslužuje ravnopravan tretman.`
Ustavna ravnopravnost u RH je iznuđena
Profesorica Galić ističe da je heteronormativnost u Hrvatskoj još duboko ukorijenjena unatoč tome što je jednakost svih spolnih orijentacija zagarantirana Ustavom te čak smatra da je ta jednakost iznuđena pod pritiskom EU.
`Donedavno je u mnogim društvima, heteronormativnost bila čvrsto utemeljena, njegovana i poticana kulturna norma koja je tvrdila da je heteroseksualnost jedina normalna i prirodna manifestacija ljudske seksualnosti, a, nasuprot tome, homoseksualnost nenormalna i neprirodna. U Hrvatskoj je ta heteronormativnost – bez obzira na to što je država formalno donijela neke zakone protiv spolne diskriminacije i diskriminacije na temelju seksualne orijentacije (no nije ih donijela zbog razvijene svijesti građana, nego pod pritiskom pristupanja EU) – očito još uvijek prisutna kao dominantni oblik društvenog reda`, upozorila je Galić.
Liječenje homoseksualnosti
Vođeni idejom da bi homoseksualnost mogla biti bolest, neki su je psiholozi, uglavnom u SAD-u u prošlom stoljeću, pokušavali `liječiti` tzv. konverzivnim ili reparativnim terapijama. Mnogi tzv. pacijenti tretirani su i vrlo radikalnim metodama kao što je izazivanje averzije prema homoseksualnim stimulansima elektrošokovima u području ruku ili genitalija, ili preparatima koji izazivaju mučninu. Neki terapeuti tvrdili su da su ostvarili nesporne uspjehe, međutim, podrobnija istraživanja bacila su ozbiljnu sumnju na njih te čak otkrila da su brojni rezultati bili u najmanju ruku prenapuhani ili čak fabricirani (jedan od primjera objavljen je u uglednom američkom časopisu Scientific American). Ideja je u SAD-u izazvala velike moralne i političke dvojbe, American Medical Association osudio je praksu tzv. liječenja homoseksualnosti te je ona napuštena, a njezini glavni protagonisti danas su još uglavnom samo konzervativne vjerske zajednice.
`Neka paradiraju, ali ne po našim ulicama`
Jedna blago rečeno sporna primjedba koja se posljednjih dana često mogla čuti iz homofobnih krugova jest ona koja odražava stav kvazitolerancije (zapravo prisilne tolerancije ili prikrivene netolerancije): `Neka rade što ih je volja, ali negdje gdje ih mi ne moramo gledati.` Na istoj liniji je i ona: `Zašto mi heteroseksualci paradama ne ističemo svoju seksualnost.` Ove izjave vrlo očito pokazuju duboko nerazumijevanje same svrhe i uzroka gay parada te težine položaja gay populacije. Naime, svakome zdrava razuma jasno je da homoseksualci paradiraju kako bi ostvarili prava koja su heteroseksualcima `bogom dana`, kako bi mogli slobodno biti ono što jesu, jer to trenutačno nisu ni na ulici ni na poslu, a često čak ni u krugu svojih obitelji ili prijatelja. A to naravno znači da ih se mora i čuti i vidjeti.
Dr. Galić ističe da je apsolutno neprihvatljiva reakcija jednog uvaženog teologa prema kojoj su homoseksualci `dobili što su tražili`, ali i činjenica da crkveni autoriteti opet potežu pitanje homoseksualnosti kao navodno `privatne stvari` koja `ugrožava većinu`.
`Ovakvo nešto izjaviti, nakon što je seksualna orijentacija Ustavom zagarantirana kao jedno od temeljnih ljudskih prava, više je nego licemjerno, ali i jasan pokazatelj nespremnosti na prihvaćanje ljudi kao jednakih u svim njihovim različitostima. Tu se može odmah postaviti pitanje po čemu bi se, recimo, nečiji religijski ili nacionalni identitet, trebao moći više isticati od spolnog identiteta i imati više mjesta u javnom prostoru i resursa te mehanizama socijalnog i kulturnog djelovanja, osim ako nismo licemjerno, homofobno i heteronormativno društvo u kojem još uvijek de facto vlada autoritet crkve, a ne građanskog društva? Premda je možda nekim ljudima religijska pripadnost najvažniji kriterij određenja vlastitog identiteta, to sigurno ne mora biti svima. Nekome može biti, možda, profesionalna djelatnost ili baš seksualna orijentacija. Zašto bi onda ona trebala imati drugorazredni značaj i biti skrivena u `ormaru`? Nemamo li svi ista prava kao ljudi? Prema izjavama nekih teologa, ne bi se reklo, ali je još tragičnije to što su navedeni autoriteti navodno ovlašteni od samoga božanstva da drugima udjeljuju pravdu. Jedino je nelogično zašto bi božanstvo izražavalo ikakvu diskriminaciju prema pripadnicima različitih seksualnih orijentacija?`
Hrvatsko društvo je patrijarhalno s elementima homofobije
Galić smatra da su aktualna događanja u Splitu na gay prideu kao i reakcije određenih crkvenih i drugih autoriteta na ta događanja pokazala jasnu sliku demokratskih dosega i tolerancije različitosti, kao i dominantnog sustava vrijednosti u hrvatskom društvu. Potvrdila su to i istraživanja postotka ljudi koji podržavaju pravo gay populacije na prosvjede te osnivanje bračne zajednice što ih je ovih dana provela agencija GFK.
`U tome, u sociološkom smislu, velikih novosti zapravo i nema. Hrvatska je, naime, patrijarhalno seksističko društvo s elementima homofobije, što je već utvrđeno sociološkim istraživanjima od početka 2000. naovamo. Rezultati studija provedenih u posljednjih godinu-dvije pokazuju da nema značajnijih odstupanja u patrijarhalnosti i seksizmu, premda postoje neki manji pomaci u modernizaciji hrvatskog društva. Ipak, Europska studija vrijednosti, koju u Hrvatskoj provodi Katolički bogoslovni fakultet, pokazuje da posljednjih godina postupno opada broj ispitanika koji visoko vrednuju tradicionalni oblik braka i obitelj kao temeljnu društvenu instituciju, da se počinje uvažavati mogućnost izbora samohranog roditeljstva, da su ponešto ublaženi stavovi prema alternativnim oblicima zajedničkog života te da institucija Katoličke crkve sve više gubi kredibilitet kada je riječ o primjerenosti rješenja koja ona nudi za obiteljske probleme.`
To su, inače, procesi koji su u zemljama Europe prisutni već desetljećima, a koji svjedoče da je transformacija patrijarhalnog društva prema modernom i postmodernom obliku društva koje prihvaća sve raznolike alternativne oblike partnerskog života, životnog stila i seksualnih orijentacija – već nepovratno nastupila. Drugim riječima, nemoguće je više bilo kakvim represivnim metodama, pokušajima `preodgoja` ili religijske indoktrinacije, provoditi `demodernizaciju` društva. Hrvatska sigurno nije od onih društava koja su te procese već odradila, a sudeći prema događajima u Splitu, tek joj predstoje dublje promjene`.
Izjednačavanje gayeva s pedofilima i kriminalcima
Konačno, primjedba jednog predstavnika Crkve kako bi, ako se gay prideovi budu podržavali, uskoro na ulicama mogli paradirati i kriminalci i pedofili, krajnje je uvredljiva i licemjerna. Prije svega homoseksualnost podrazumijeva odnose u kojima nema predatora i žrtve kao u pedofiliji, a osim toga Crkva je sama mnogo puta pokrivala ljude koji su se ogriješili o zakone, osobito svećenike pedofile.
`Ta je primjedba vrlo neumjesna, jer svi dobro znamo da vlast Katoličke crkve vrlo dobro štiti sve one koji su u njezinim redovima već osvjedočeni pedofili, uz eventualnu promjenu položaja ili župnog ureda`, rekla je dr. Galić.
`Konačno, tvrditi da je homoseksualnost protiv boga, nije ništa drugo negoli izraz vjerske indoktrinacije. To su stajališta vjerskih dogmi koje ne toleriraju mnogo štošta u društvu – ni zajednički život izvan braka, ni masturbaciju, ni seks prije braka, niti višestruke partner/ice, što su sve fenomeni s kojima ljudi žive kako znaju, umiju ili žele. Na kraju krajeva, i za izbor celibata kao seksualne ne/orijentacije, može se postaviti pitanje koliko je zdrav, no nitko nema pravo procjenjivati nečiji izbor, pogotovo ne agresivnim javnim osudama, a da prije toga nije dobro procijenio svoj vlastiti i shvatio da ni od koga nije dobio nikakva ovlaštenja da obezvrjeđuje tuđe osobnosti i životne izbore, a najmanje od Boga`, zaključila je dr. Galić.
Izvor: tportal.hr
