U zadnjih desetak godina razvoj umjetno izraslih dijamanata dobio je novi zamah. Iz domene laboratorijskih istraživanja krenulo se prema komercijalizaciji dijamanata za draguljarsku industriju (mali dijamanti za industrijsku primjenu se sintetiziraju već pedesetak godina).
Nastale su i tvrtke za proizvodnju umjetnih dijamanata, poput Gemesisa i Apollo diamonda, koje proizvode i obojene dijamante, koji imaju znatno nižu cijenu od one koju postižu prirodni dijamanti.
Dijamanti se proizvode u veličinama od oko jednog karata (karat je tradicionalna jedinica za mjerenje veličine dijamanta i iznosi 0,2 grama). Najzanimljivije u cijeloj priči o napretku proizvodnje umjetnih dijamanata je da su se u nju uključili, na svoj osebujan način “istraživači novinarstva” i novinari. Oni su pristupili problemu proizvodnje dijamanata potpuno neznanstveno. Uzeli su nekoliko umjetno izraslih dijamanata i krenuli u srce njujorškog središta trgovine dijamantima, u četrdeset sedmu ulicu i pretvarajući se da prodaju dijamante, ponudili su ih nekolicini eksperata za procjenu vrijednosti dijamanata.
To su oni zagonetni likovi koji u kriminalističkim filmovima pregledavaju dragulje, satove i slične vrijedne objekte upotrebljavajući urarsku lupu na oku, pokoji oštri objekt i sl. U njujorškoj 47. ulici svi eksperti za procjenu dijamanata, koje su novinari kontaktirali, ocijenili su donešene dijamante kao prirodne. To znači da umjetno proizvedeni dijamant izmiče tradicionalnim sposobnostima čovjeka da iz suptilnih morfoloških razloga zaključi je li dragulj stvarno proizvod prirode ili je nastao u laboratoriju. Do sada su eksperti s lakoćom mogli razlučiti pravi dijamant od jeftinih surogata poput kristala kubičnog cirkonija koji se često pokušava “prodati” kao pravi dijamant.
Prirodni “laboratorij” se u stvari ne razlikuje bitno od onog koji koriste današnji alkemičari. Priroda, kao i čovjek, koristi visoke temperature i tlak da bi na dubini od oko 150 km ispod zemljine površine pretvorila stabilnu fazu ugljika (grafit) u metastabilnu fazu – dijamant. Nakon toga pod djelovanjem geoloških sila u određenim dijelovima svijeta dijamanti putuju prema površini gdje ih kasnije nalazi čovjek.
Da bi u budućnosti mogli ocijeniti jesu li dijamanti nastali prirodnim putem ili su umjetni, tj. nastali u ljudskom laboratoriju, draguljarska industrija će vjerojatno morati posegnuti za dodatnim metodama procjene, neovisnim o čovjekovoj subjektivnoj procjeni. Znanstvene metode poput raznih spektroskopija (atomske apsorpcijske spektroskopije, fluorescetne, infracrvene ili Ramanove) mogle bi biti od velike pomoći pri određivanju porijekla dijamanta. Iz dobivenih spektara mogu se očitati suptilne razlike u kemijskom sastavu, povijesti i porijeklu danog dijamanta.
No vjerojatno se ne trebamo bojati za budućnost prirodnih dijamanata. Uz dovoljno dobru garanciju da su prirodni, uvijek će se naći dovoljno bogatih ljudi koji će biti spremni potrošiti veliku količinu novaca na nešto što je unikatno i garantirano prirodno. S druge strane pad cijena umjetnih dijamanata omogućit će da oni postanu financijski dostupni mnogo širem broju ljubitelja, na veliko veselje žena širom svijeta. Jer ne zaboravimo – dijamanti su vječni!
Izvor: Matematičko-fizički list
Broj 4/220 2004.-2005.
