Stoljećima stare zamisli znanost ne baca na smetlište samo tako, kako se nekome prohtije. A posebice ne uspješne zamisli. Ne mora uvijek nova fizika dotući staru. Revolucije u sebi samoj znanost izvodi konzervativno i ekonomično. Uglavnom na način da se stara dogma širi na nova područja.
Pomislite na antičkog Grka koji se zvao Arhimed. Taj je mudrac stotinu godina prije Krista sažeo načela statike i hidrostatike. Statika je područje koje proučava postojanost sklopova, dok se hidrostatika bavi tekućinama i predmetima koji plutaju na tekućini, tonu ili neko vrijeme uspravno plutaju, pa se potom prevrnu. Te teme su i danas jednako važne kao i prije dvije tisuće godina. A isto tako je način na koji im je Arhimed pristupao dobar i danas.
Više od 1700 godina poslije Arhimeda dolazi Galileo Galilei koji je želio preispitati zakone statike i hidrostatike. Svoja mjerenja je, međutim, proširio i na tijela u pokretu – primjerice kugle koje se kotrljaju niz kosinu, kugle koje netko baca s tornja i slično. Galilejev rad obuhvatio je i uključio Arhimedova postignuća, ali je objasnio i mnogo više. Galijejev rad protegnuo se do površine Mjeseca, čak i do Jupiterovih satelita. Galilei, međutim nije pobijedio i srušio Arhimeda. Obuhvatio ga je.
Newton je dobacio mnogo dalje od Galileja. Dodajući uzročnost, uspio je ispitati naš planetni sustav te morske mijene. Newtonova sinteza uključila je nova mjerenja kretanja planeta i njihovih mjeseca. Ništa u Newtonovoj revoluciji nije okaljalo postignuća Galileja, a ni Arhimeda, ali je ta revolucija proširila područje svemira dostupno našoj velikoj sintezi.
Slijedi osamnaesto i devetnaesto stoljeće kada su znanstvenici počeli proučavati pojavu koja izlazi iz okvira sadašnjeg ljudskog iskustva. Nazvali su je elektricitet. Da bismo mogli proučavati elektricitet trebalo ga je prvo stvoriti. Proučavanje elektriciteta u to doba bilo je jednako egzotično kao proučavanje kvarkova danas. Električna struja, napon, jačina, različita električna i magnetska polja postupno su razotkrivana. Čak i stavljana pod nadzor. Zakone elektriciteta i magnetizma proširio je i uobličio James Maxwell. Elektricitet nas danas posve okružuje, dok u zraku koji nas okružuje zuje komunikacije. Pa ipak Maxwell je s besprijekornim poštovanjem gledao na sve svoje prethodnike.
Sljedi Albert Einstein koji se usredotočio na sam rub njutonovskog svemira. Njegove zamisli prodrle su vrlo duboko. Pojedina Galilejeva i Newtonova uvjerenja uznemirila su Einsteina i natjeralo ga da smisli hrabre nove pretpostavke. Područje njegovih promatranja obuhvaćalo je i neke vrlo brze objekte. Takve pojave nisu bile zanimljive promatračima prije 1900. Međutim, kada smo poslije 1900. počeli proučavati atome, stvarati nuklearne uređaje i zavirivati u najranija događanja pri nastanku svemira, Einsteinova razmatranja zadobila su veći značaj. Njegova teorija gravitacije također je otišla dalje od Newtonove, pa ipak kada Einsteinove jednadžbe primijenimo na Newtonov svijet, daju nam njutonovske rezultate.
A zatim smo zavirili duboko unutar atoma. Za to su nam trebale zamisli koje će otići mnogo, mnogo dublje od Newtonovih zamisli. Svijet smo sada morali proširiti prema dolje, u dubinu atoma, u jezgru atoma. Još uvijek nismo stigli do kraja tog puta i moramo ići dalje. Pa ipak ništa nas u kvantnoj revoluciji nije navelo da Arhimeda prodamo neprijatelju, izdamo Galileja, obezvrijedimo Newtona, zablatimo Einsteinovu relativnost – ne! Ušli smo u novi, drukčiji svijet, svijet pun posve novih pojava.
