Antoine-Laurent de Lavoisier (26. kolovoz, 1743. – 8. svibanj, 1784.) bio je francuski plemić, važan u povijesti kemije, financija, biologije i ekonomije. Pokrenuo je prvu verziju zakona o očuvanju tvari, prepoznao kisik i dao mu ime (1778), opovrgnuo je flogistonsku teoriju i pomogao u reformi kemijske nomenklature.
Lavoisiera često nazivaju ocem moderne kemije. Bio je i investitor i administrator Ferme Générale, privatne tvrtke za prikupljanje poreza, predsjednik odbora u Discount Bank (kasnije Banque de France) i ugledan član brojnh drugih aristokratskih i administrativnih vijeća.
Rođen u bogatoj pariškoj obitelji Antoine Laurent Lavoisier naslijedio je veliko bogatstvo kad je njegova majka umrla. Pohađao je Mazarin College 1754-1761, studirajući kemiju, botaniku, astronomiju i matematiku. 1764. je objavljen njegov prvi rad iz kemije. 1767. radio je na geološkom istraživanju pokrajine Alsace-Lorraine. 1768. postaje član Francuske Akademije znanosti, a 1771. ženi se trinaestogodišnjom Marie-Anne Pierette Paulze, koja je za njega prevodila s engleskog i ilustrirala njegove knjige.
Počevši od 1775. radio je u Kraljevskoj Administraciji za Barut gdje je njegov rad doveo do poboljšanja proizvodnje baruta upotrebom agrikulturalne kemije, osmislivši novi način za izradu salitre. U nekim od svojih najvažnijih eksperimenata Lavoisier je proučavao prirodu izgaranja. Kroz ove eksperimente demonstrirao je da se kod izgaranja radi o kombinaciji tvari i kisika. Demonstrirao je i ulogu kisika u disanju biljaka i životinja, kao i njegovu ulogu u hrđanju (oksidaciji) metala. Lavoisierovo objašnjenje izgaranja zamijenilo je flogistonsku teoriju, koja je tvrdila da materijal pri izgaranju otpušta tvar zvanu flogiston. Otkrio je također da zapaljivi zrak Henrya Cavendisha, koji je nazvao hydrogen (grčki naziv za tvoritelja vode), kombiniran s kisikom stvara kapljice, koje su, kao što je tvrdio Joseph Priestly, voda. Lavoisierov rad se djelomično temeljio na Priestlyevom radu (dopisivao se s Priestlyem i drugim članovima Lunar Societya). Ipak, pokušao je preuzeti zasluge za Priestlyeva otkrića.
Kaže se da je ova sklonost korištenja tuđih rezultata bez priznavanja i dobijanja vlastitih rezultata proizašlih iz njih, karakteristična za Lavoisiera. U Sur la combustion en general (O izgaranju) 1777., i Considérations Générales sur la Nature des Acides (O prirodi kiselina) 1778., dokazao je da je “zrak” odgovoran za izgaranje također i izvor aciditeta. 1779. nazvao je ovaj dio zraka kisikom, a drugi dušikom. U Reflexions sur le Phlogistique (Osvrti na flogistiku) 1783. Lavoisier je dokazao neodrživost flogistonske teorije.
Lavoisierovi eksperimenti bili su jedni od prvih uistinu kvantitativnih kemijskih eksperimenata ikad izvedenih. Pokazao je da je, iako tvar mijenja svoje stanje u kemijskoj reakciji, količina tvari ista i na početku i na kraju kemijske reakcije. Sagorijevao je fosfor i sumpor na zraku i dokazao da produkti teže više nego izvori. Ipak, zrak je izgubio onoliku težinu kolika je u reakciji povećana. Ovi eksperimenti osigurali su dokaze za zakon o očuvanju tvari. Lavoisier je također ispitivao sastav vode, i komponente vode nazvao je kisik i vodik. Sa franscuskim kemičarom Claude-Louis Bertholletom i drugima, Lavoisier je osmislio kemijsku nomenklaturu, ili sustav imena, koja služi kao osnova današnjeg sustava. Opisao ju je u Méthode de nomenclature chimique (Metoda kemijske nomenklature, 1787). Veći dio sustava je i danas u uporabi, uključujući imena kao što su: sumporna kiselina, sulfati i sulfiti.
Njegova Traité Élémentaire de Chimie (Elementarna rasprava o kemiji), iz 1789. (na engleski ju je preveo Robert Kent) smatra se prvim modernim udžbenikom iz kemije. Sadržava ujedinjene nove kemijske teorije, jasno objašnjen zakon o očuvanju mase, i poriče postojanje flogistona. U njoj je Lavoisier, također, opisao element kao jednostavnu tvar koja se ne može rastaviti bilo kojom poznatom metodom kemijske analize, i razvio teoriju o formiranju kemijskih spojeva iz elemenata. Knjiga je također sadržavala popis elemenata, ili tvari koje se nisu mogle rastaviti, koja je uključivala kisik, dušik, vodik, fosfor, merkurij, cink i sumpor. Međutim, njegov je popis sadržavao i svjetlost i toplinu, za koje je on također vjerovao da su materijalne tvari.
Lavoisierovi doprinosi kemiji bili su rezultat svjesnog nastojanja da uokviri sve eksperimente u jednu teoriju. Uveo je stalnu uporabu kemijske ravnoteže, koristio kisik da obori flogistonsku teoriju, i razvio novi sustav kemijske nomenklature, u kojem se smatralo da je kisik glavni sastojak svih kiselina (što se kasnije pokazalo pogrešnim). Po prvi je put moderna ideja o elementima prikazana sistematski; tri od četiri elementa klasične kemije “otišla” su iz sustava moderne kemije. Lavoisier je radio i na jednadžbama kemijskih reakcija koje su slijedile zakon o održanju mase.
Lavoisierovo proučavanje prava bilo je od ključne važnosti za njegov život. Ono je dovelo do interesa za francusku politiku, pa je kao rezultat dobio namještenje sakupljača poreza, u dobi od 26 godina, u Ferme Générale, privatnoj tvrtci koja je prikupljala porez, gdje je pokušavao uvesti promjene u francuski monetarni i porezni sustav. Dok je radio za vladu pomogao je razviti metrički sustav koji bi osigurao jedinstvene mjere u cijeloj Francuskoj.
Kao jedan od 28 francuskih sakupljača poreza, moćna figura u omraženoj Ferme Générale, Lavoisier je proglašen izdajnikom za vrijeme vladavine terora koju su uveli revolucionari 1794. i giljotiniran je u Parizu u 51. godini. Ironično, Lavoisier je bio jedan od rijetkih liberala na svom položaju. Njegov značaj za znanost izrazio je matematičar Joseph Louis Lagrange kada je žaleći zbog njegova smaknuća rekao: “Trebala im je samo sekunda da odsijeku tu glavu, ali Francuska takvu neće imati možda još jedno stoljeće.”
Možda neautentična anegdota odnosi se na to kako je Lavoisier izveo posljednji eksperiment na svom smaknuću, želeći odrediti može li, i koliko dugo, odsječena glava ostati pri svijesti nakon dekapitacije (ovaj događaj nikad nije spominjan u standardnim biografijama). Navodno je Lavoisier odlučio trepnuti koliko je god puta moguće, i imao je pomoćnika koji je brojio treptaje, kojih je izbrojano 15 – 20.
Izvor: biographybase.com/biography/Lavoisier_Antoine_Laurent.html
