Rođen 19. veljače, 1473. u Torunu u Poljskoj, Nikola Kopernik bio je predodređen da postane, objavom svoje heliocentrične teorije 70 godina kasnije, jedan od začetnika moderne znanstvene misli.
Sina bogatog trgovca poslije očeve smrti je odgajao ujak, koji mu je omogućio upis na sveučilište u Krakowu, u to doba slavno po svom programu iz matematike, filozofije i astronomije. Ovo je potaknulo mladog Kopernika da dalje studira slobodne umjetnosti u Bologni (1496.-1501.), medicinu u Padovi i pravo na sveučilištu u Ferrari, s kojeg je 1503. otišao s doktoratom iz kanonskog prava.
Ubrzo nakon što se vratio u Poljsku našao je stalno namještenje u katedrali u Fromborku, manje od 100 km udaljenom od njegova rodnog mjesta. Zbog ujakovog je utjecaja izabran za kanonika te crkve još prije svog puta u Italiju. Kopernik ne samo da je predano izvršavao svoje svećeničke dužnosti, nego je radio i u medicini, napisao raspravu o monetarnoj reformi, i posvetio pažnju području za koje je dugo bio zainteresiran – astronomiji.
Do svibnja 1514. napisao je, i potajno u rukopisu pustio da kruži, svoj Commentariolus, prvu skicu onih tvrdnji koje će kasnije potkrijepiti dokazima u svojoj De revolutionibus orbium coelestium ( O Revoluciji Nebeskih Sfera, 1343). Ovo je klasično djelo dovelo u ptanje geocentričnu kozmologiju koja je bila dogmatično prihvaćena još od Aristotelova vremena. Bila je u popunoj suprotnosti sa Aristotelom, i astronomom iz 2. st., Ptolomejem, koji je iznio detalje geocentričnog sustava koji su se temeljili na nebeskim fenomenima. Kopernik je iznio da bi rotirajuća Zemlja koja se okreće, zajedno s drugim planetima, oko statičnog Sunca u centru, mogla biti jednostavnije objašnjenje istog fenomena dnevne rotacije neba i godišnjeg pomicanja Sunca, preko eliptičnog i retrogradnog pokretanja planeta.
Već su pitagorejci i Aristarh sa Samosa (s kojim je bio upoznat), te muslimanski astronom Ibn Al-Shatir i neki kršćanski pisci (za koje nema sigurnih dokaza da je za njih znao), predvidjeli, u mnogim njenim aspektima, novu teoriju koju je Kopernik iznio u svojoj De revolutionibus, izloženu kao neobičnu mješavinu kako radikalnih tako i konzervativnih elemenata.
U središtu radikalne reorganizacije svemira Kopernik se ipak držao starih aristotelovskihih doktrina čvrstih nebeskih sfera i kružnog kretanja nebeskih tijela, i čitava aristotelovska fizika pokreta ostala je nedirnuta. Nadalje, sa značajnim izmjenama, priklonio se ptolomejskom prikazu planetarnog kretanja kompliciranom kombinacijom krugova, zvanih epiciklidi. Obzirom da je shvaćao da njegova teorija naznačava ogromno povećanje veličine svemira, odlučio je proglasiti ga beskonačnim.
Ovi aspekti Kopernikova objašnjenja ne umanjuju inovativnost ni utjecaj na konačnu teoriju, kao ni autorovo čvrsto vjerovanje da je njegov sustav točan prikaz fizikalne stvarnosti. Oni ukazuju na domet rada na koji su se, u idućem stoljeću, pozivali: Kepler, kada je utvrdio eliptičnost planetarnih orbita; Galileo, kada je formulirao svoj novi koncept pokreta; Newton kad je izložio svoju teoriju gravitacije.
Kopernikovo nagovještavanje heliocentrične teorije označilo je početak znanstvene revolucije i nove ideje o puno većem svemiru. Bio je to odmak od udobne antropocentričnosti antičkog i srednjovjekovnog svijeta. Znanstvena teorija koja je imala tako velik utjecaj na čovječanstvo nije bila dobro prihvaćena od strane Crkve. Tek nakon što je entuzijastični obožavatelj Rheticus 1540. objavio Narratio Prima (Prvo objašnjenje), već vremešni Kopernik pristao je posvetiti se tiskanju teorije koja je već skicirana 1514. Nepotvrđena, ali učestala priča kaže da je Kopernik dobio tiskani primjerak rasprave na svojoj samrtnoj postelji. Umro je 24. svibnja, 1543. u Fromborku.
Izvor: PHY.PMF
