Najbrži svjetski maratonac Haile Gebrselassie, jednom prilikom je rekao kako je na početku svoje trkačke karijere imao poteškoća pri nošenju športske obuće. Novo istraživanje je otkrilo najvjerojatniji uzrok navedenom problemu.
Ljudi trče drugačije kada su bosonogi, otkrilo je istraživanje. Športska obuća mijenja prirodan položaj tijela koji nas inače štiti od prevelikog napora pri trčanju. Navedeno istraživanje pruža novi uvid i u način trčanja ljudskih predaka te bojazan da športska obuća uzrokuje više ozljeda nego što pruža zaštite. Prije otprilike dva milijuna godina preci modernih ljudi razvili su fiziološku “opremu” potrebnu za trčanje – duge noge, jake stražnjice te mišiće u stopalima namijenjene skakanju. Tenisice za trčanje izumljene su početkom 20. stoljeća, a svjetsku popularnost stekle su tek 1970-tih. Iz navedene činjenice proizlazi pitanje – kako su ljudi trčali prije pojave namjenske obuće?
Daniel Lieberman, biolog sa Harvarda koji se bavi proučavanjem ljudske evolucije, a pritom je i strastveni trkač, odlučio je naći odgovor na navedeno pitanje. Lieberman i suradnici proučavali su više od 200 trkača iz SAD te provincije Rift Valley u Keniji iz koje potječu mnogi trkači na duge pruge. U istraživanje su bile uključene tri grupe ispitanika. Prvu grupu sačinjavali su trkači koji su cijeli život nosili športsku obuću. U drugoj su grupi bili oni koji su u djetinjstvu trčali bosonogi ali su kasnije prešli na tenisice. Treća skupina trkača bila je ona koja nikada nije nosila tenisice. Za potrebe ispitivanja organizirana je utrka. Trkači iz sve tri skupine prvo su trčali obuveni a zatim bez tenisica. Tijekom utrke bilježio se položaj tijela trkača te utjecaj koji on ima na napor koje tijelo trpi.
Istraživači su vrlo brzo primijetili razliku. Obuveni trkači češće su se dočekivali na petu dok su se bosonogi dočekivali na prednji dio stopala ili na puno stopalo. Stil trčanja bosih trkača uključivao je veće napinjanje luka stopala, gležnja i koljena. Trčanje bez obuće jače je angažiralo mišiće stopala i listova, što je ublažavalo udar tijela sa podlogom, čineći cijelu radnju puno prirodnijom. Pri dodiru stopala s podlogom (u slučaju istraživanja bila je riječ o pokretnoj traci), na tijelo bosonogih trkača je djelovalo tek 0,5 do 0,7 njihove ukupne težine, dok su obuveni trkači iskusili 1,5 do 2 puta vlastitu tjelesnu težinu. Obuveni trkači na taj su način trpjeli tri do četiri puta veći pritisak na tijelo od bosonogih.
“Trčati bosonog mi se uvijek činilo kao opasno i bolno iskustvo.” – rekao je iznenađeni Lieberman. Rezultati istraživanja govore upravo suprotno. Bosonogo trčanje uvelike smanjuje vjerojatnost bolova i ozljede. Većina trkačkih ozljeda kao što su napuknuće potkoljenice i napuknuće ligamenata događa se upravo zbog udara tijela o podlogu.
“Riječ je o odličnom istraživanju” – kaže Dennis Bramble, evolucijski biolog sa Sveučilišta Utah u Salt Lake Cityu. “Doskok na petu znači da se ne koriste mišići koji imaju ulogu opruge u stopalu, koji su specifični za ljude kao vrstu. Nekorištenjem tih mišića učinak trčanja nije maksimalan. To samo potvrđuje ono što smo trebali oduvijek znati. Ljudi su građeni da trče bosonogi.”
Ovo istraživanje će ponovno pokrenuti dugotrajnu debatu o tome da li je bolje trčati bos ili obuven. Sudeći prema ovomjesečnom izdanju Runner`s World magazina i nedavno objavljene knjige pod nazivom “Rođeni za trčanje”, bosonogo trčanje je u zadnjem desetljeću pridobilo znatan broj poklonika.
Da li to znači da bi sportaši i rekreativci diljem svijeta odmah trebali odbaciti svoje tenisice i pridružiti se bosonogom pokretu? “Nipošto” – odgovara Lieberman. “Tenisice su udobne te štite stopala od krhotina stakla, asfalta i drugih nepogoda koje vrebaju trkače u urbanim sredinama.” Umjesto toga Lieberman (koji i sam povremeno trči bos) predlaže zainteresiranima postepeni prelazak sa obuće na bosu nogu. Na taj način stopala i listovi bi postepeno ojačali što bi uvelike smanjilo mogućnost ozljede.
Izvor: sciencemag.org
