Robert Koch rođen je 11. prosinca, 1843. u Clausthalu, u planinama gornjeg Harza. Sin inženjera rudarstva zaprepastio je svoje roditelje kada im je u dobi od pet godina rekao kako je uz pomoć novina sam naučio čitati. Ovaj je podvig nagovijestio inteligenciju i metodičku upornost, koje će biti karakteristične za njega u njegovom kasnijem životu.
Pohađao je lokalnu srednju školu (gimnaziju), i ondje pokazao interes za biologiju i, poput svog oca, snažan nagon za putovanjima. 1862. Koch odlazi na Göttingensko sveučilište studirati medicinu. Ondje je profesor anatomije bio Jacob Henle, i na Kocha je, bez sumnje, utjecalo Henleovo mišljenje, objavljeno 1840., da infektivne bolesti uzrokuju živi parazitski organizmi. Nakon što je 1866. dobio liječničku diplomu, odlazi u Berlin na šest mjeseci kemijskog istraživanja gdje na njega utjecaj ima Virchow. 1867., nakon perioda koji je proveo stažirajući u općoj bolnici u Hamburgu, radio je kao liječnik opće prakse, najprije u Langenhagenu, a ubrzo zatim, 1869., u Rackwitzu, u provinciji Posen. Ondje je položio ispit za okružnog liječničkog časnika. 1870. prijavio se kao dobrovoljac u francusko – pruskom ratu i od 1872. do 1880. bio je okružni liječnički časnik pokrajine Wollstein. Ondje je proveo svoja epohalna istraživanja koja su ga dovela stepenicu iznad drugih znanstvenika.
Antraks je u to vrijeme bio česta bolest na farmama okruga Wollstein. Koch se, unatoč nedostatku opreme, odsječenosti od knjižnica i bez kontakta s kolegama znanstvenicima, te velikim zahtijevima svoje medicinske prakse, upustio u istraživanje ove bolesti. Njegov je laboratorij bio četverosobni stan, koji je bio i njegov dom, a opremu je, osim mikroskopa koji mu je darovala supruga, pribavio sam. Ranije su bacil antraksa otkrili Pollender, Rayer i Davaine, a Koch je bio odlučan znanstveno dokazati da je upravo taj bacil uzročnik bolesti. Cijepio je miševe iverjem drveta iz “domaće radinosti”, bacilima antraksa koje je uzeo iz slezena životinja koje su umrle od antraksa. Otkrio je da su miševi cijepljeni krvlju zaraženih životinja svi umrli od antraksa, dok miševi cijepljeni krvlju zdravih životinja nisu umrli. Ovo je potvrdilo rad drugih, koji su dokazali da se bolest može prenijeti krvlju životinja koje su oboljele od antraksa.
Ali ovo nije zadovoljilo Kocha. On je želio znati i mogu li bacili antraksa, koji nikada nisu bili u kontaktu ni sa jednom životinjom, uzrokovati bolest. Da bi riješio ovaj problem, dobio je čiste kulture bacila, uzgajajući ih na vodenastoj sluzi oka vola. Proučavajući, crtajući i fotografirajući ove kulture, Koch je bilježio razmnožavanje bacila i primjetio da, kada su im uvjeti nepogodni, proizvode u svojoj unutrašnjosti zaobljene spore, koje se mogu oduprijeti nepovoljnim uvjetima, pogotovo nedostatku kisika. Primjetio je i da, kada se ponovno postignu povoljni uvjeti, spore ponovno potiču bacile. Koch je uzgojio nekoliko generacija bacila u takvim čistim kulturama, i pokazao da su, iako nisu bili u kontaktu ni sa kojom životinjom, ipak mogli uzrokovati antraks.
Rezultate svoga predanog rada Koch je pokazao Ferdinandu Cohnu, profesoru botanike na sveučilištu u Wroclawu, koji je sazvao sastanak svojih kolega kako bi svjedočili ovoj demonstraciji. Među njima je bio i profesor patološke anatomije, Cohnheim. I Cohn i Cohnheim bili su duboko impresionirani Kochovim radom, i kad je Cohn 1876., objavio Kochov rad u botaničkom časopisu kojeg je bio urednik, Koch je odmah postao slavan. Ipak je nastavio raditi u Wollsteinu naredne četiri godine, i tijekom ovog perioda usavršio je svoje metode fiksiranja, bojenja i fotografiranja bakterija, te nastavio važno proučavanje bolesti uzrokovanih bakterijskim infekcijama rana, rezultate kojeg je objavio 1878. I u ovom je radu, kao i u onom s antraksom, pružio praktični i znanstveni temelj za kontrolu ovih infekcija.
Koch je, međutim, i dalje bio bez prostora i uvjeta za rad, i tek je 1880. postao član “Reichs-Gesundheitsamta”, Carskog ureda za zdravstvo u Berlinu, koji mu je u početku osigurao usku, neadekvatnu prostoriju, a kasnije bolji laboratorij, u kojem je mogao raditi sa Loefflerom, Gaffkyem i drugima, kao svojim asistentima. Ovdje je Koch nastavio usavršavati bakteriološke metode koje je koristio u Wollsteinu. Izumio je nove metode – uzgoj čistih kultura na čvrstim površinama kao što je krumpir, i na algama koje su se čuvale u posebnoj vrsti plitke ravne posude, koju je izumio njegov kolega Petri – ovakve se posude i danas koriste. Razvio je i novu metodu bojenja bakterija koja ih je činila vidljivijima i pomagala njihovoj identifikaciji. Rezultat ovoga rada bilo je uvođenje metoda pomoću kojih su se patogene bakterije lako mogle dobiti kao čiste kulture, bez drugih organizama, i pomoću kojih ih je lako bilo otkriti i identificirati. Koch je također iznio uvjete, znane kao Kochovi postulati, koji moraju biti zadovoljeni da bi se prihvatilo da određena bakterija uzrokuje određenu bolest.
Otprilike dvije godine nakon dolaska u Berlin, Koch je otkrio bacil tuberkuloze, kao i način da ga se uzgoji u čistoj kulturi. 1882. objavio je svoj klasični rad o ovom bacilu. Još je bio zauzet proučavanjem tuberkuloze kada je poslan u Egipat kao vođa Njemačke komisije za koleru, da bi istražio pojavu kolere u toj zemlji. Ondje je otkrio vibrion koji uzrokuje koleru i donio u Njemačku čiste kulture te bakterije. Proučavao je također i koleru u Indiji. Na temelju svog znanja biologije i načina podjele vibriona kolere, Koch je formulirao pravila za kontrolu epidemije kolere, koja je odobrilo Veliko Vijeće Dresdena 1883. te stvorilo temeljne metode kontrole koje se i danas koriste. Njegov rad na proučavanju kolere, za koji mu je dodijeljena nagrada od 100 000 njemačkih maraka, također je imao velik utjecaj na planove za očuvanje vodenih zalliha.
1885. Koch je imenoven profesorom higijene na Berlinskom sveučilištu i ravnateljem novouspostavljenog Instituta za higijenu na tom sveučilištu. 1891. postao je počasni profesor na Medicinskom fakultetu u Berlinu i ravnatelj novog Instituta za infektivne bolesti, gdje je imao čast za kolege imati ljude kao što su bili Ehrlich, von Behring i Kitasato, koji su i sami došli do velikih otkrića.
Tijekom ovog perioda Koch se vratio svom proučavanju tuberkuloze. Želio je spriječiti bolest pripravkom kojeg je nazvao tuberkulin, napravljenim od kultura bakterije koja uzrokuje tuberkulozu. Napravio je dva ovakva pripravka, nazvana stari i novi tuberkulin. Prvi podaci o starom tuberkulinu izazvali su stanovite kontroverze jer je, nažalost, moć liječenja koju je Koch najavljivao za pripravak bila preuveličana, pa se javno mnijenje, kako on nije ispunio očekivanja, okrenulo protiv pripravka, i protiv Kocha. Koch je predstavio novi tuberkulin 1896. Njegova ljekovita vrijednost bila je također razočaravajuća, ali je ipak dovela do sastojaka od dijagnostičke važnosti. Dok je njegov rad na tuberkulinu trajao, njegovi kolege s Instituta za infektivne bolesti von Behring, Ehrlich i Kitasato, objavili su svoj epohalni rad o imunologiji difterije.
1896. Koch je otišao u južnu Afriku istražiti porijeklo goveđe kuge te je, iako nije identificirao uzrok bolesti, uspio ograničiti širenje bolesti cijepeći zdravu stoku sa žuči zaraženih životinja. Uslijedilo je njegovo proučavanje malarije u Africi i Indiji, hemoglobinske groznice, sure stoke i konja, te kuge. Svoja zapažanja o ovim bolestima objavio je 1898. Ubrzo po povratku u Njemačku poslan je u Italiju i u trope gdje je potvrdio rezultate istraživanja Sir Ronalda Rossa o malariji, te obavio korisna istraživanja o uzročnicima različitih vrsta malarije, te kontroli istih kininom.
Tijekom ovih kasnijih godina Koch je shvatio da bacili koji uzrokuju ljudsku i stočnu tuberkulozu nisu identični, a njegovo je svjedočenje o tome na Međunarodnom liječničkom kongresu o tuberkulozi u Londonu 1901. izazvalo mnoge kontroverze i protivljenja; ali sada znamo da je Kochovo stajalište bilo ispravno. U prosincu 1904. Koch je poslan u Njemačku Istočnu Afriku da istraži pojavu stočne groznice na Istočnoj Obali. Došao je do značajnih opažanja, ne samo o ovoj groznici, nego i o patogenim vrstama Babesia i Trypanosoma, te o spirohetozi koju su prenosili krpelji. Na ovim je organizmima nastavio raditi i po povratku kući. 1906. vratio se u Centralnu Afriku da bi nastavio svoje proučavanje ljudske tripanosomijaze, i objavljuje kako je atoksil jednako učinkovit protiv ove bolesti kao i kinin protiv malarije. Koch je nastavio eksperimentalni rad na području bakteriologije i serologije.
Kochu su dodijeljene mnoge nagrade i priznanja, počasni doktorati sveučilišta u Heidelbergu i Bologni, proglašen je počasnim građaninom Berlina, Wollsteina, i svog rodnog Clausthala, te počanim članom znanstvenih društava i akademija u Berlinu, Beču, Perugiji, Napulju i New Yorku. Dodijeljen mu je orden Njemačkog reda krune i Veliki Križ Njemačkog Reda Crvenog Orla (bio je prvi liječnik koji je dobio ovo veliko priznanje), te ordeni redova iz Rusije i Turske. 1905. dobio je Nobelovu nagradu za medicinu.
1866. Koch se oženio s Emmy Fraats. Ona je rodila njegovo jedino dijete, Gertrud, koja je kasnije postala suprugom doktora E. Pfuhla. 1893. Koch se oženio s Hedwig Freiberg. Dr Koch umro je 27. svibnja, 1910. u Baden-Badenu.
Izvor: nobelprize.org
