Zagovornici teorija mizgubljenih civilizacija, poput Grahama Hancocka (autora knjige “Otisci bogova”), i ranije, Charlesa Hapgooda (autora djela “Karte starih morskih kraljeva”), govorili su o postojanju jedne svjetske homogene morske civilizacije koja je bila na svom vrhuncu čak 12 000 godina prije našeg današnjeg tehnološkog vrhunca.
Vrlo često ovi autori izbjegavaju upotrijebiti riječ “Atlantida”, ali osnovna struktura uvjerenja koja stoje iza svih ovih teorija ostaje ista: prije više od 10 000 godina, ranije nego li smo mi počeli bilježiti svoju povijest, postojala je razmjerno napredna civilizacija koja je dosegla dovoljno visok nivo kulture da su imali pismo, pomorsku trgovinu i sofisticiranu nautičku opremu.
Ostavljajući – za sada – površne pristupe kao što su usporedba i kontrast piramida Novog i Starog svijeta, te udaljivši se od svih Von Denikenovskih hiperbola, postoji li išta nalik civilizacijama kakve su gore opisane? Čini se da postoji.
Europska megalitska kultura bila je prapovijesna kultura koja se protezala od Iberskog poluotoka na jugu do Švedske i otočja Orkney na sjeveru, na istoku joj je granica bila na Baltiku, a na zapadu je sezala sve do Atlantika.
Najstarije građevine ove civilizacije sa sigurnošću možemo smjestiti u 4800. pr.n.e.. One su se sastojale od kružnih rovova i grupnih grobnica, a kasnije su se razvile do kompliciranijih struktura kakva je Stonehenge u engleskom Somersetu. Ljudi iz ove megalitske kulture otkrili su napredne tehnologije gotovo nevjerojatno rano. Do 4000. pr.n.e. stanovnici otočja Orkney, Hebrida i Shetlanda su, dokazano, koristili konstrukcije brodova obložene kožom i putovali dosta daleko od kopna. U Skara Braeu, spektakularnom naselju megalitske kulture, otkrivenom na otočju Orkney, smjestila su se izrazito dobro dizajnirana ognjišta, od kojih su neka imala, ne tako primitivan, vodovod. Prvi dokazi obrađivanja zemlje pojavili su se zajedno sa kamenim sjekirama i karakteristično izrezbarenim zdjelama. Ova je kultura koristila zajednički mjerni sustav, posebice megalitski jard, koji je 1955. otkrio profesor Alexander Thom. U svom članku u časopisu Kraljevskog statističkog društva on iznosi rezultate svog dvadesetogodišnjeg istraživanja 250 megalitskih nalazišta u Engleskoj i Škotskoj. Thom je posebno naglasio kako je izdvojio zajedničku mjernu jedinicu koja iznosi točno 2.72 stope (0.829 metara), koju je susretao na svim tim nalazištima.
Mnoge, ako ne i većina, ovih kružnih građevina i uspravnog kamenja, koje je izgradila megalitska kultura, prikazivale su astronomske odnose u solsticijima, ekvinocijima i kretanje sunca. Neke građevine kao što su Newgrange ili Maes Howe danas bi bile remek-djela, čak i bez kompleksnosti svojeg astronomskog značaja. S astronomskog stajališta, Maes Howe je izgrađen da prati zalazak sunca u zimskom solsticiju, dok je Newgrange postavljen na način da prati izlaske sunca u zimskom solsticiju – te su građevine neusporedivo sofisticirane za vrijeme u kojem su izgrađene.
Autor djela “Urielov stroj” i “Tajne starog svijeta”, Robert Lomas, kaže da su oni imali centraliziranu proizvodnju, navodeći kao primjer sjekire. Lomas kaže kako su se one izrađivale na dva mjesta koja je dijelilo more, a onda su se dovršavale, polirale i pričvršćivale za drške na dva druga mjesta. Ove sjekire možemo naći po cijeloj Britaniji, što dovoljno govori o razmjerima njihove trgovine.
Otprilike u isto vrijeme – čak 1000 godina prije piramida – stari su Egipćani počeli graditi vlastite megalitske građevine, na zaravni Nabta koja graniči sa Sudanom. Čini se da ove građevine oslikavaju mjesto na kojem je jutarnja zvijezda, Sirius, izlazila za vrijeme ljetnog solsticija.
Neki akademici poput Graftona Elliota Smitha, australskog anatoma koji je bio tvorac teorije hiperdifuzionizma, koja je govorila da su svi megalitski graditelji potekli iz Egipta, vjerovali su da su graditelji iz područja Nabta i oni iz europske megalitske kulture isti ljudi. Danas je ova teorija nevažeća, ali ostaje koincidencija kultura koje su se pojavile unutar nekoliko stotina godina i koje su obje gradile građevine od uspravnog kamenja koje prati astrološke fenomene.
Pa tko su onda bili ljudi iz megalitske kulture? Jedna teorija, znana kao Anatolska hipoteza, koju je popularizirao Colin Renfrew, govori da su oni bili proto-Indo-europski narod iz Anatolije, koji se preselio u Europu sa širenjem neolitske poljoprivrede. Druga teorija, Kurganska hipoteza, kaže da se ova seoba dogodila prekasno da bi objasnila megalitsku kulturu. Neki kažu da se ova seoba možda odvijala drugim putem. Oko 10 000 godina pr.n.e. Azilijsko-Tardenozijski narod – koji se smatra prvim Iberima – doselio je u Europu. Ta teorija, za razliku od drugih teorija koje govore da se seoba odvijala u smjeru istok – zapad, govori da je Azilijsko-Tardenozijski narod došao s Atlantika.
Barry Cunliffe, profesor europske arhitekture na Sveučilištu Oxford istaknuo je homogenost megalitske kulture – bar one europske. U članku “Ljudi mora”, u izdanju časopisa British Archaeology iz 2002., kaže “da je u kasnom brončanom dobu ratnik iz Algarvee doplovio u Aberdeenshire pronašao bi mnoge poznate stvari i načine ponašanja.”
Cunliffe nastavlja, “sasvim je jasno da su tehničke vještine ljudi, kako u brodogradnji, tako i u navigaciji, bile dovoljno napredne, čak i u tako ranom vremenu, da omoguće da putovanja na otvoreno more budu uobičajeni dio života. Prihvatimo li da se mreža pomorske komunikacije na cijelom dijelu uz Atlantik razvila tokom mezolitika, lakše nam je razumjeti kako su se kulturne značajke agro-pastoralizma, koji je karakterizirao neolitski način života, brzo proširile od Mediterana do atlantske obale Portugala, i od kontinentalne Europe do British Islesa u Irskoj.”
Jedno od najnovijih oružja u rukama onih koji proučavaju razmjerno neaktivne pretpovijesne puteve su biostatistika i analiza genetskih informacija, osobito Y-DNA. Veliki je napredak postignut istraživanjima koja su proveli S. Rootsi, Luigi Luca Cavalli-Sforza i drugi poznati znanstvenici. Jedan od najznačajnijih nalaza nove discipline, “genetičke geografije”, mogla bi biti identifikacija “genetskog otiska prsta”, Y-DNA haplogrupe I.
Prema Međunarodnom društvu genetičke genealogije, Y-DNA haplogrupa I je europska haplogrupa koja predstavlja gotovo 1/5 populacije. Ona gotovo da ne postoji van Europe, što upućuje na to da je nastala u Europi. Procjena starosti haplogrupe I govori da je ona nastala prije zadnjeg glacijalnog maksimuma. Ova grupa vjerojatno ima veze sa seobama na Balkan za vrijeme zadnjeg ledenog doba, nakon čega se proširila na sjever za vrijeme ponovnog naseljavanja sjeverne Europe, koje je uslijedilo nakon povlačenja ledenjaka.
Postoje dvije glavne podgrupe haplogrupe I: I-M253/I-M307/I-P30/I-P40, koja je učestalija u Skandinaviji, Islandu i sjeverozapadnoj Europi (u Britaniji se haplogrupa I-M253 često koristi marker za “osvajače”, Vikinge ili Anglosaksonce), i I-S31 koja uključuje I-P37.2, koja je najčešća na Balkanu i Sardiniji, i I-S23/I-S30/I-S32/I-S33 koja je najčešća duž sjeverozapadne obale kontinentalne Europe. U okviru I-S23 nalazi se grupa I-M223 koja se javlja u Britaniji i sjeverozapadnoj kontinentalnoj Europi, a podgrupa te grupe, I-M284, javlja se gotovo isključivo u Britaniji, pa je očito tamo i nastala, i vjerojatno je prisutna tisućama godina.
Ovi dokazi, čini se, upućuju ne samo na to da se pan-europska megalitska kultura mogla daleko proširiti, nego i da je to sasvim vjerojatno, o čemu govore DNA dokazi. Ovo bi moglo značiti da su megalitske građevine na Malti, Kreti, Libanonu, Britaniji, pa čak i u Nabti dio istog carstva megalitske kulture. Ako ove teorije budu potvrđene, kolika je vjerojatnost da su druge megalitske kulture – npr. one u Kini, Indiji i Japanu, koje su postojale otprilike u isto vrijeme i koje su imale slične građevine – potpuno nepovezane s njom?
Izvor: newsvine.com
