Neke činjenice uzimamo zdravo za gotovo a da i ne razmišljamo previše o njihovoj točnosti. 2005. godine svemirski teleskop Spitzer osporio je „neporecivu” činjenicu da je Mliječna staza spiralna galaksija. Iako nam je gotovo cijeli život ta činjenica servirana kao neoboriva, Mliječni put zapravo je prečkasta spiralna galaksija.
Umjesto elegantnih krakova koji izviru iz sredine galaksije, naša galaksija sastavljena je od jedne ogromne „prečke” koja prolazi kroz središte galaksije i na čijim krajevima izviru krakovi, odnosno spirale galaksije.
Danas znanstvenici vode debate o ovoj mogućnosti i traže odlučujući dokaz u prilog jedne ili druge teorije. I to traje godinama. No, kad su uspjeli pronaći dokaz o stvarnom izgledu galaksije (ovaj drugi, s „prečkom”), izostala je odgovarajuća reakcija javnosti.
Neki mediji tom su otkriću pružili malo medijskog prostora, astronomi su kratko raspravljali o tome. I tako zaljubljenici u svemir znaju sve o tome, dok svi ostali ostaju u blagoslovljenom neznanju, ne znajući da galaksiju u kojoj živimo zamišljaju potpuno pogrešno.
Od geografije do psihologije, postoje mnogi primjeri kad su ljudi uvjereni da su fiktivne i pogrešne činjenice zapravo istinite i točne. U nastavku ćemo prezentirati deset velikih pogrešaka koje su prihvaćene kao općepoznate činjenice.
10. Mount Everest je najviša planina na Zemlji
Mount Everest je jedna zapanjujuće velika planina, ali je li najveća na svijetu? Prema popularnom shvaćanju, visina planine ovisi o tome koliko se visoko diže iznad razine mora.
No, tehnički, mjeri se od temelja planine pa sve do vrha. I prema tome, Mauna Kea definitivno je najviša. Ako za mjerilo visine uzimamo samo nadmorsku visinu, Mauna Kea visoka je samo 4 206 m.
No, ako računamo i nevjerojatan dio nje koji se nalazi ispod površine mora, njena visina iznosi 10 200 m. Everest se proteže na „samo” 8 848 m nadmorske visine.
I to nije sve! Planinu Kilimandžaro se uopće nije uzelo u obzir. Kilimandžaro je visok 5 895 m od vrha do dna, pa nije visok poput Everesta – ali Everest je okružen svojim „sestrama” Himalajama, koje sve zajedno rastu gotovo centimetar godišnje i guraju Everest u visine. Međutim, Kilimandžaro je usamljena planina koja se uzdiže nad relativno ravnom Tanzanijom.
9. Tjelesna toplina većinom se rasipa kroz glavu
Gubimo većinu tjelesne topline kroz glavu jer se u njoj nalazi velik broj krvnih žila. Ili možda zato što između skalpa i lubanje nema značajnijeg sloja masnoće. Ili zato što je cirkulacija povećana kako bi mozak održavala toplim. Ili zbog nečeg drugog.
Naposljetku, svi smo čuli savjet: „Nosi kapu zimi, inače ćeš se prehladiti.” No, tužna istina je da se ista količina topline s površine glave gubi kao što se i gubi s bilo koje druge površine na tijelu. Ako ste vani i primijetite da vam je glava posebno hladna u odnosu na tijelo, to je vjerojatno jer nije pokrivena, dok je ostatak tijela dobro zabundan. Problem će biti riješen ako stavite kapu.
8. Veliki kineski zid jedina je ljudska tvorevina koja se vidi iz svemira
Kineski zid dvostruko je nezasluženo na takvom glasu. Iz svemira se mogu vidjeti i druge građevine koje je sagradio čovjek – pogotovo kad se to područje na Zemlji promatra dok nema umjetnog sjaja svjetiljki u noćno doba. Također je vrlo teško razaznati Kineski zid na nekom specifičnom području. Čak i s vrlo jakim lećama na kameri i dalje je vrlo teško raspoznati Kineski zid od okoliša.
Postoji nekoliko razloga zašto je ta nazovi-činjenica tako popularna. Prvi je da povijest Kineskog zida seže znatno prije svemirskog doba, pa nitko nije znao dovoljno kako bi tu pogrešnu pertpostavku sasjekao u korijenu. Drugi je da je Kineski zid zaista ogromna građevina – stotinama kilometara dugačka – i razumljivo je da su ljudi pretpostavili da je zato uočljiv i iz svemira.
Da, Kineski zid je jako dugačak. Sagrađen je od kamenja prikupljenog iz područja na kojima se gradio Kineski zid, pa je i njegova boja vrlo slična boji okoliša. Pa osim ako Kina ne odluči promijeniti imidž zida i obojiti ga jarko ružičasto, i dalje će ga biti teško uočiti iz svemira.
7. Staklo je tekućina koja se polako kreće
Dok ste bili djeca možda ste uživali u izletima, veselili se jednodnevnom izbivanju iz škole, zabavi i istraživanju. Barem dok niste počeli razgledavati neke prašnjave, stare, dosadne zgrade. Čak ni objašnjenja turističkog vodiča o tome kako je staklo u nabranim, nejednakim prozorskim staklima polagano teklo prema dolje tijekom godina, nije moglo zadržati vašu pažnju.
Tekuća prozorska stakla? Ne.
Razlog zbog kojeg stari stakleni prozori nisu savršeno ravni i prozirni jest način na koji su napravljeni, a ne zbog polaganog otjecanja pod utjecajem sile teže tijekom stoljeća, koliko god to magično zvučalo. Sve do srednjih 1800-ih, većina prozorskog stakla načinjeno je uz pomoć procesa koji se zove „krunska metoda”. Staklo se napuhivalo, poravnavalo, grijalo i okretalo, čime se dobio list stakla koji je bio relativno jeftin za proizvodnju. Također je na nekim mjestima bio deblji i namreškan. Drugim riječima, prozori su izgledali isto kao i danas. Ne postoji nikakva putujuća tekućina jer je staklo amorfna kruta tvar.
6. Ptice će napustiti svoje mlade ako ih dotaknete
Nalazite se na dvorištu i odjednom ugledate neugodan prizor – malenog ptića koji se spotiče na tlu i očajnički se želi domoći svog gnijezda, no unatoč svim naporima ne uspijeva. Odjednom perifernim vidom opazite mačku koja se šulja prema ptiću i spremna je za skok! Pohitate spasiti to maleno klupko perja, uzimate ga u kuću i slažete mu gnijezdo u kartonskoj kutiji. Odgojit ćete ptića sve dok ne bude sposoban za let.
To je potpuno pogrešno, no ne zbog toga što ste dodirnuli ptića. Ptići obično ne napuštaju gnijezda sve dok nisu spremni poletjeti (ili bar djelomično spremni). No, jednako kao što i ljudi uglavnom vrlo loše voze na svom prvu satu vožnje, tako i ptići loše lete prvi put. Prema tome, ponekad završe i na tlu. Ali to ne znači da roditelji ne nadgledaju svog ptića. Vjerojatno se nalaze u obližnjoj krošnji drveta i promatraju kako njihov potomak upravo zaboravlja sve što su ga naučili. Ako ostavite ptića na miru, roditelji će mu se ponovo približiti i očitati još koju lekciju.
A što se tiče mirisa – ptice baš i nemaju oštar njuh. Nekoliko vrsta predstavlja iznimku, ali velike su šanse da malo cvrkutavo klupko perja neće trpjeti nikakve posljedice ako ga premjestite s jednog mjesta na drugo (npr. s druge strane ograde, gdje se vaš pas igra). Također, njegovi roditelji uložili su previše truda i vremena kako bi odgojili ptića, a da bi ga napustili na prvi znak drugačijeg mirisa, bez obzira kakav on bio.
5. Jezik je podijeljen na zone okusa
Mnogo ljudi misli da su različiti dijelovi jezika fino ugođeni na raspoznavanje pojedinih okusa. Vrh jezika je za slatko, bočni dijelovi su za slano, gorko je na stražnjoj strani, a kiselo je ono između.
Ova „činjenica” vladala je jako dugo vremena. Nedavno smo doznali da je cijela ta „teorija zona” pala u vodu.
Pokazalo se da ljudi mogu osjetiti različite okuse različitim dijelovima jezika. Također postoji i peti osnovni okus koji nije baš razvikan – umami okus.
Auguste Escoffier, francuski kuhar iz 19. st., prvi je predstavio taj okus na jednoj zabavi u palači i bio je opisan kao pikantan i mesnat. No, znanstvenici su inzistirali na „velikoj četvorci” – slatko, slano, gorko i kiselo.
Iako je umami poznat okus u Japanu, ideja petog okusa nije ni tamo pustila korijenje. Sve do pojave japanskog kemičara imenom Kikunae Ikeda, koji je odlučio ustanoviti o čemu se radi kad je riječ o umamiju. Rezultati istraživanja pokazali su da okus dolazi iz glutaminske kiseline. No, nitko mu nije vjerovao sve do kraja 20. st. kad su znanstvenici svrnuli pogled na njegov rad i ustanovili da je Ikeda cijelo vrijeme bio u pravu.
4. Sve do Kristofora Kolumba ljudi su vjerovali da je Zemlja ravna
Posada Kristofora Kolumba imala je mnogo razloga za zabrinutost. Postojala je mogućnost da će ih pomesti skorbut ili da će naići na osvetoljubive vremenske neprilike, i naravno, sva ona silna čudovišta. No, padanje s ruba svijeta? Ne baš. Perspektiva da je Kolumbo krenuo na otkrivanje nezamislivog, usprkos svim postojećim znanstvenim saznanjima, te postao međunarodna zvijezda jer nije pao s ruba svijeta, potpuno je lažna.
Još od učenog, logičkog doba Grka, ljudi znaju da žive na velikom globusu. Postojali su mnogi očiti znakovi, poput zakrivljenosti horizonta i načina na koji brodovi nestaju iza horizonta.
Postojali su i mnogi prigovori na Kolumbov plan da posjeti Indiju tako zaobilaznim putem, ali tragična propast u ponor nije bio jedan od prigovora. Najskeptičniji su bili logisti. S obzirom na procijenjenu veličinu globusa, postojala je realna mogućnost da brodovi neće uspješno doploviti do željene destinacije.
3. Krv koja nosi kisik je crvena, a krv bez kisika plava
Svi imamo vene koje se protežu čitavim našim tijelom i te su vene plave, pa se iz toga izvode krivi zaključci da je ta krv plava.
Jednom kad krv dođe do pluća i pokupi kisik, ona je žarko crvena, a kad procirkulira tijelom i kad se vraća kroz srce, pa do pluća po još kisika, ta je krv tamnocrvena. Inače, vene su plave zbog igre svjetlosti, a ne zbog onoga što je u njima.
2. Kameleoni mijenjaju boju kako bi se stopili s okolišem
Svo to mijenjanje boje, nasuprot uvriježenom mišljenju, većinom nema nikakve veze s uklapanjem u okoliš. Ovisi o određenoj vrsti, ali kameleoni su većinom prilično dobro zakamuflirani još u startu. Ako im je potrebno stopiti se s pozadinom, jednostavno zadrže svoju normalnu boju.
Umjesto toga, kameleon mijenja boje zbog fizičkih, psiholoških i emocionalnih promjena. Ako se osjećaju sitničavo, ljuto ili uplašeno, promijenit će boju koristeći svoje kromatofore. Boju mijenjaju i kako bi komunicirali na razne načine ili započeli borbu. Svjetlo i temperatura također igraju određenu ulogu u tome kakvu će boju kameleon poprimiti.
1. Ljudi imaju pet osjeta
Standardni osjeti su osjet vida, sluha, njuha, opipa i okusa. No, u krivu ste ako mislite da su ovi osjeti jedini način da prepoznate informacije iz svog okruženja ili promjene u sebi.
Postoji puno više osjeta, iako njihov broj varira i lome se koplja oko konačnog broja ljudskih osjeta. Postoji nekoliko „dosadnih” osjeta koje tijelo koristi a da nismo tog ni svjesni. Zanimljiva je propriocepcija, koja vam omogućuje da zatvorite oči i dotaknete nos. Doslovno, ona omogućava da se dva dijela našeg tijela spoje bez vizualne potvrde.
U osjete još možemo uvrstiti i glad, žeđ, osjećaj toplog i hladnog, te svrbež koji je neovisan o dodiru i boli. Zanimljivo, zar ne?
