Moćni sinkrotronski skenovi fosila Baculitesa pronađeni na ekspedicijama Američkog prirodoslovnog muzeja u području Velikih nizina sugeriraju da je izumrla skupina morskih invertebrata kojoj pripadaju, amoniti, imala čeljusti i zube prilagođene jedenju malog plijena koji je plutao na vodi.
Jedan je amonit također dao direktan dokaz planktonske prehrane budući da je umro sa svojim posljednjim obrokom u ustima – sićušnim ličinkama puževa i komadićima školjkaša. Detaljni opis unutarnje strukture amonita, koji je ovog tjedna objavila francusko – američka istraživačka skupina u časopisu Science, također daje novi uvid u razloge izumiranja amonita prije 65.5 milijuna godina kad je udar asteroida doveo do izumiranja svih ne letećih dinosaura te većine planktona.
“Bila sam iznenađena kad sam po prvi put ugledala zube i kad sam pronašla sićušne planktone u ustima” kaže glavna autorica Isabelle Kruta sa Département Histoire de la Terre iz Muséum National d`Histoire Naturelle u Parizu, Francuska. Kruta je započela s projektom kao istraživačica zaklade Annette Kade pri Američkom prirodoslovnom muzeju. “Po prvi put mogli smo pratiti ove delikatne, iznimno dobro očuvane strukture i dobiti informacije o ekologiji ovih zagonetnih životinja.”
“Kada uzmete u obzir veliku donju čeljust amonita u kombinaciji s ovim novim informacijama o njihovim zubima, uviđate da su se ove životinje morale hraniti drugačije od današnjeg Nautilusa koji se prehranjuje otpatcima” kaže Neil Landman, kustos na Odjelu za paleontologiju Američkog prirodoslovnog muzeja. “Amoniti imaju iznenađujuće veliku donju čeljust s tankim zubima, no učinak je sasvim suprotan u odnosu na vuka koji bi mogao pojesti Crvenkapicu. U ovom slučaju, veća usta znače prehranu manjim plijenom.”
Amoniti su izumrli rođaci lignji i hobotnica; Nautilus izgledom liči mnogim amonitima, ali je dalji rođak. Amoniti su se javili prije otprilike 400 milijuna godina (u ranom devonu) i doživjeli eksplozivno širenje u ranoj juri. U stvari, amoniti su postali toliko brojan i raznolik dio morske faune da su za paleontologe klasični “indeksni” fosili koji se koriste kako bi se odredila relativna starost stijena. Do nedavno uloga amonita u morskoj prehrambenoj mreži bila je nepoznata, iako su neka prethodna istraživanja Landmana i kolega o obliku čeljusti, kao i rad ruskih znanstvenika iz 1992. u kojem su rekonstruirali neke unutarnje strukture seciranjem fosila, dali naznake. Trenutna studija koristi sinkrotronsku rentgensku mikrotomografiju kako bi digitalno rekonstuirala usta triju fosila pronađenih u Južnoj Dakoti. Trodimenzionalne rekonstrukcije toliko su visoke kvalitete da su čeljusti i zubi prikazani u svojem potpunom obliku.
“Rentgenska sinkrotronska mikrotomografija trenutno je najosjetljivija tehnika za nedestruktivno istraživanje unutarnje strukture fosila“ kaže Paul Tafforeau iz Europskog postrojenja za sinkrotronsku radijaciju. “Za ovu studiju testirali smo uzorke nakon što početna priprema fosila i skeniranje konvencionalnijim aparatima koje je provela Kruta nisu dali dovoljno detalja. Sinkrotronski rezultati bili su tako impresivni da smo skenirali sve dostupne uzorke, otkrivajući gotovo svaki put radulu, a unutar jedne od njih i plankton. Plankton u čeljustima vrste Baculites prvi je izravan dokaz trofičkih navika odmotanih amonita i pomaže nam razumjeti evolucijski uspjeh tih amonita tijekom krede” kaže Fabrizio Cecca iz Laboratoire de Paléontologie sa Université Pierre et Marie Curie u Parizu.
Čeljusti amonita nalaze se unutar tjelesne šupljine. Novi skenovi Baculitesa, ravnog amonita kojeg se može naći diljem svijeta, koje je napravila istraživačka skupina potvrđuju starija istraživanja koja su pokazala da amoniti imaju više vršaka na svojoj raduli, vrsti jezika prekrivenog zubima tipičnoj za mekušce. Radula se sad može vidjeti izuzetno detaljno: najviši vršak visok je 2 milimetra, oblik zuba varira od sabljolikih do onih nalik zupcima češlja i svi su zubi vrlo tanki. Čeljusti su tipične za skupinu amonita (aptychophorani) kojoj Baculites pripada. Osim toga, jedan je uzorak imao sićušnog puža i tri sićušna školjkaša u ustima; jedan od školjkaša čak je razrezan na dva dijela. Budući da ovi planktonski fosili nisu pronađeni nigdje drugdje na uzorku, skupina smatra da je primjerak uginuo dok je jeo svoj posljednji obrok te da ga ti organizmi nisu “očistili” nakon što je uginuo.
“Naše istraživanje sugerira nekoliko stvari. Prvo, širenje amonita skupine aptychophoran može se povezati sa širenjem planktona tijekom rane jure” kaže Landman. “Osim toga, planktoni su teško pogođeni na prijelazu krede u tercijar te je gubitak izvora hrane vjerojatno dodatno ubrzao izumiranje amonita. Ovo istraživanje također ima implikacije za razumijevanje ciklusa ugljika tijekom ovog razdoblja.” Isabelle Rouget iz Laboratoire de Paléontologie na Université Pierre et Marie Curie u Parizu se slaže, dodajući da “sad uviđamo da su amoniti okupirali sasvim drugu nišu u trofičkoj mreži od one u koju smo ih prije smještali.”
Izvor: American Museum of Natural History
