Belgijski anatom Andreas Vesalius (1514-1564) bio je osnivač moderne anatomije. Njegovo veliko djelo, “De humani corporis fabrica”, bilo je prekretnica u znanstvenom napretku.
Andreas Vesalius rođen je 31. prosinca, 1514. u Bruxellesu, sin Andriesa van Wesela i njegove supruge Isabel Crabbe. Njegovi su preci došli u Bruxelles u ranom 15. stoljeću iz njemačkog grada Wesela, i postali ugledni liječnici i ljekarnici. Njegov je otac služio kao ljekarnik Margarete od Austrije, a kasnije i Cara Charlesa V. Njegov pradjed, Johannes Wesalia, bio je voditelj medicinskog fakulteta na sveučlištu u Leuvenu, gdje je Vesalius započeo svoj studij medicine 1530. Upisao se kao Andres van Wesel de Bruxella.
1533. Vesalius se premjestio na Pariško Sveučilište. Jedan od njegova dva učitelja anatomije bio je Johann Guenther von Andernach, čovjek ugodne osobnosti, ali loš anatom. Drugi je bio Jacobus Sylvius, koji je “odskakao” od tradicije koristeći u svojim predavanjima i drukčije poglede na anatomiju. Oba su učitelja, svaki na svoj način, dala svoja svjedočanstva o stručnosti svoga učenika. Guenther je, u knjizi objavljenoj 1538., zabilježio u superlativima Vesaliusovo otkriće spermija. Sylvius, je pak izvrijeđao Vesaliusovu smjelost, tvrdeći da Galen, veliki autoritet u fiziologiji još od klasičnih vremena, piše o unutarnjim organima bez da ih je ikada vidio.
Zbog izbijanja rata između Francuske i Charlesa V, Vesalius je, kao državljanin današnjeg Beneluxa, koji je bio dio Svetog Rimskog Carstva, morao napustiti Pariz 1536. Vratio se u Leuven, gdje mu je na preporuku Guenthera, dok je još bio student, bilo dopušteno provoditi javne disekcije. Objavio je također i Parafrazu Devete Razesove Knjige (Razes, poznat i kao Al-Razi, bio je muslimanski liječnik iz ranog 10. stoljeća), u kojoj se znatno potrudio naći zamjene na latinskom jeziku za, još većim dijelom arapsku, medicinsku terminologiju.
Ali, Vesalius ubrzo postaje upetljan u neslaganja s članovima fakulteta, što svjedoči i o njegovu geniju i o svadljivom karakteru. Praktički je natjeran da iduće godine ode na sveučilište u Padovi. Tamo je Vesalius položio svoj doktorski ispit u prosincu 1537., sa takvim pohvalama da je odmah nakon toga imenovan profesorom kirurgije i anatomije. 1538. objavio je šest listova svojih anatomskih crteža pod naslovom Tabulae anatomicae sex. Publikacija je doživjela početni uspjeh. Zbog velike su potražnje listovi uskoro ponovno tiskani bez Vesaliusova odobrenja, u Kőlnu, Parizu, Strasbourgu, i drugim gradovima. 1539. uslijedio je njegov esej o puštanju krvi u kojem je prvi put opisao vene koje vode krv iz prsnog koša. Ovo je otvorilo put proučavanju venskih mjerenja, i na kraju dovelo do otkrića krvotoka od strane Williama Harveya.
Vesaliusova predanost stvarnom promatranju došla je do izražaja u njegovim izdanjima nekih Galenovih dijela 1540., ali posebno u njegovom epohalnom djelu De humani corporis fabrica libri septem (Sedam Knjiga o Građi Ljudskog Tijela), objavljenom 1543. u Baselu. Knjiga 1. o kostima bila je općenito točna, ali nije predstavljala neki značajan napredak. Knjiga 2. o mišićima, bila je remek-djelo. Knjiga 3. o krvnim žilama, bila je suprotnost tome. Nešto bolja bila je knjiga 4. o živcima, koja je bila veliki napredak u odnosu na sve dotad napisano o toj temi, ali je velikim dijelom zastarjela već stoljeće kasnije. Izvrsna je bila 5. knjiga, o organima trbušne šupljine. Knjiga 6. bavila se prsnim košem i vratom, dok je knjiga 7. bila posvećena mozgu. Neke od drvoreznih ilustracija Fabricae bile su među najboljim crtežima u 16. stoljeću, i vjerojatno ih je napravio Jan Stephan van Calcar. Vesaliusovi osobni crteži bili su nevelike vrijednosti. Revolucionarni aspekt djela bila je dominantna uloga promatranja, kao samog temelja napretka u anatomiji.
Vesalius je, kao i drugi geniji tog vremena, kao što su Kopernik i Thomas More, u isto vrijeme bio i odvažni inovator i jaki tradicionalist. Zato se Vesalius, pažljivi promatrač, nije razilazio s Galenom po pitanju teorije. Bio je također dijete svog vremena, pažljivo si pripremajući put na carski dvor. Tek što je njegova Fabrica objavljena potražio je službu među medicinskim osobljem Charlesa V, i odmah bio primljen.
1544. Vesalius se ženi s Anne von Hamme, a imovina mu se povećava značajnim nasljedstvom od njegova oca. 1546. izlazi njegovo Pismo o Kineskom Korijenu, bezvrijednom, ali vrlo popularnom lijeku. Prava važnost Pisma izlazi iz činjenice da je u njemu Vesalius odgovorio kritičarima njegove Fabricae i ispravio neke netočne izjave. Od 1553. nadalje Vesalius je imao privatnu liječničku praksu u Bruxellesu, i 1556. njegove službene veze sa dvorom Charlesa V su prekinute.
Drugo izdanje Fabricae iz 1555. sadržavalo je mnoga poboljšanja u odnosu na prvo, ali je u retrospktivi bilo razočaranje. Može se zapitati kojim bi smjerom medicina otišla da se Vesalius u potpunosti posvetio istraživanju anatomije. Ubrzo nakon stupanja Filipa II na prijestolje Vesalius opet postaje jedan od carskih liječnika. Vesaliusovo odsustvo s medicinskih fakulteta pokazalo se u njegovu pregledu Anatomskih Opažanja, Gabrielea Fallopia (1561), u kojem je trebao izbjegavati prosudbe o mnogim djelovima Fallopijeve knjige, zato što nije imao načina da ih potvrdi.
Sporno je pitanje je li Vesalius iskoristio hodočašće u Svetu Zemlju 1564. kao izgovor za napuštanje Španjolske i kraljevskog dvora. Neki su tvrdili da je otišao u Svetu Zemlju proučavati ljekovite biljke na poljima Jerihona, o čemu se zna da je govorio na svom putu tamo. Vesalius je mogao na hodočašće otići i iz predanosti, kao i milijuni prije i poslije njega. Po povratku iz Jeruzalema trebao je preuzeti katedru nenadano preminulog Fallopia u Padovi, no nasukao se na otoku Zakynthosu nedaleko od grčke obale. Tamo je umro u takvim dugovima da bi mu, da nije bilo dobročinitelja koji je platio za njegov pogreb, posmrtni ostaci bili bačeni životinjama. Tada je imao jedva 50 godina.
Izvor: bookrags.com/biography/andreas-vesalius
