Znanost je jedna od najznačajnijih postignuća čovječanstva. Izvor je inspiracije i razumijevanja, katalizator za društvene promjene i gospodarski rast, a i spašava brojne živote. Međutim, povijest pokazuje mješoviti blagoslov znanosti. Neka otkrića učinila su daleko više štete nego dobra.
Najgora pogreška u povijesti znanosti nesumnjivo je razvrstavanje ljudi u različite rase, smatra Darren Curnoe, direktor programa UNSW Australia.
Masivna zabluda poput izuma nuklearnog oružja, fosilnih goriva, olovnog benzina i DDT-a te sumnjiva otkrića i teorije poput ekspandirajuće zemlje, vitalizma, frenologije nekoliko je primjera. Ali teorija rase ističe se među svima njima, a uzrokovala je neizrecivu bijedu te se koristi za opravdanje barbarskih djela kolonijalizma, ropstva, pa čak i genocida. I danas se još uvijek koristi da objasni društvenu nejednakost, Curnoe objašnjava.
Koncept ljudske rase djelo je antropologa poput Johanna Friedricha Blumenbacha još u osamnaestom stoljeću u pokušaju da kategorizira nove grupe ljudi koje susreće širenjem europskog kolonijalizma.
Od samog početka, kategorija rase naširoko je priznata. Većinu vremena rasa se opravdavala na temelju kulturnih i jezičnih razlika među skupinama ljudi, a ne biološkim. U dvadesetom stoljeću, antropolozi počinju pisati o rasi kao biološkom objašnjenju za razlike u psihologiji, uključujući i u inteligenciji te edukacijskim i socioekonomskim razlikama među grupama ljudi.
Ipak, uvijek je bilo rašireno vjerovanje da su rasne kategorije u praksi izuzetno teško primjenjive. Ako rasa još uvijek rezonira javno i politički, što znanstvenici misle o rasi?
Novo istraživanje uključilo je više od 3.000 antropologa. Jennifer Wagner iz Zdravstvenog sustava Geisinger i njezin tim nedavno su objavili rezultate istraživanja u časopisu American Journal of Physical Anthropology u kojem nude vrijedne uvide u stavove i uvjerenja antropologa.
Anketirani su ljudi bili članovi Američkog udruženja antropologa, najvećeg stručnog tijela antropologa u svijetu.
Od njih se tražilo da odgovore na 53 tvrdnji o rasi, poput njihova mišljenja o rasi, jesu li rase određene biologijom, treba li rasa imati ulogu u medicini, itd. Najviše otkriva odgovor na izjavu, “Ljudska populacija se može podijeliti u biološke rase”, a za koji je 86% ispitanika izrazilo snažno neslaganje ili neslaganje. Na tvrdnju da su “rasne kategorije određene biologijom”, 88% je izrazilo snažno neslaganje ili neslaganje, a na tvrdnju da “većina antropologa vjeruje da se ljudi mogu podijeliti u biološke rasa”, 85% ispitanika izrazilo je snažno neslaganje ili neslaganje.
Postoji jasan konsenzus među antropolozima da rase nisu realne, da ne odražavaju biološku realnost, te da većina antropologa ne vjeruje da postoji mjesto za kategoriju rase u znanosti. Curnoe tvrdi kako unutar rezultata istraživanja pronađeni su zabrinjavajući rezultati antropologa iz privilegirane skupine – u SAD-u muškarci i žene „bijelci“ za koje je vjerojatnije da će prihvatiti rasu od ne-privilegiranih skupina.
Ove povlaštene skupine znanstvenika predstavljaju 75% ispitanih antropologa. Oni su glavni ljudi koji određuju što je cilj istraživanja, tko dobiva sredstva, te obučavaju sljedeću generaciju antropologa, javno su lice na terenu, kao i stručnjaci čije se mišljenje traži u medijima, napominje Curnoe. Kao i svi ostali, antropolozi su nesvjesno pristrani, osobito pod utjecajem socijalnog statusa i kulture u oblikovanju uvjerenja o pitanjima poput rase.
Ironično, antropolozima je potrebno, da rade prema osporavanju duboko održavanih i kulturno ugrađenih prikaza, kao i na pružanju šanse znanstvenicima iz povijesno ne-privilegiranih skupina. Veliko odbacivanje rase od skupine znanstvenika čija je disciplina proizvela sustav rasne klasifikacije čini vrlo moćnu izjavu, zaključuje Curnoe.
