Beba koju se puno pazi i mazi, ne osjeća se samo voljeno i sigurno, nego ima dugoročne dobrobiti na molekularnoj razini. Tako je pokazala studija provedena na Sveučilištu Columbia u Kanadi u kojoj je sudjelovalo 94-ero novorođenčadi i njihovih roditelja. Objavljena je u časopisu Development and Psychopathology.
Dnevnik pažnje
Roditelji su zbog studije trebali voditi dnevnik o navikama poklanjanja pažnje bebi te o samom ponašanju bebe. Kada i koliko plače, koliko spava, itd.
Četiri i pol godine kasnije istoj djeci je uzet uzorak DNA za analizu biokemijske modifikacije metilacije DNA. U pitanju je epigenetski mehanizam u kojem na dijelove kromosoma utječu molekule vodika i ugljika. One mijenjaju način djelovanja gena i njihove pojavnosti.
Otkriveno je pet razlika u metilaciji DNA kod djece koja su kao novorođenčad više mažena i kod one koja nisu u to vrijeme imala toliki tjelesni kontakt s roditeljima.
Razlike
Dvije razlike se odnose na imunitet i metabolizam. Metilacija DNA djeluje kao marker normalnog biološkog razvoja i procesa koji idu uz to. Na njega utječu i vanjski, okolišni čimbenici. Tu je i epigenetska dob – biološko starenje krvi i tkiva. Dotični marker bio je niži od očekivanog kod djece koja nisu imala previše tjelesnog kontakta s bližnjima u najranijoj dobi.
Razlike između te epigenetske i kronološke dobi povezane su sa zdravstvenim problemima u prošlosti, no prerano je za takve zaključke, poručuju znanstvenici. Dodaju i kako je u studiji sudjelovalo manje od sto beba (94). Ipak se pokazalo ono nepobitno: da bliski tjelesni kontakt koji podrazumijeva maženje i njegu bebe mijenja tijelo na genetskoj razini.
Poznato je da je dodir dobar za svako ljudsko biće i njegov razvoj. O tome se za dobrobiti u razvoju više može pročitati ovdje. Ipak, ovo je prvi put da je neka studija pokazala kako utječe i na promjene na epigenomu.
