Među šišmišima postoji potporodica tzv. vampirskih šišmiša (Desmodontiae) koji piju krv, najčešće domaćih i divljih životinja. No, u sjeveroistočnom Brazilu je otkriveno da imaju još jedan izvor hrane.
Sada je i ljudska krv na meniju. Potporodica vampirskih šišmiša se dijeli na tri roda, od kojih svaki ima po jednu recentnu vrstu: obični vampir (Desmodus rotundus), bjelokrili vampir (Diameus youngi) i češljozubi vampir (Diphylla ecaudata).
Ako bi znanstvenici morali nagađati koji bi od trojice „krvopija“ došao do ljudske krvi u nuždi, uvijek bi se kladili na očigledni izbor – običnog vampirskog šišmiša (Desmodus rotundus). Ne bi bili posve u krivu, jer je takvo što zabilježeno. Izuzetno rijetko, doduše. Uz to, pokazalo se nedavno da ljudsku krv pije ipak ona vrsta za koju to nitko ne bi pomislio – češljozubi vampir.
Otkrili su to Enrico Bernard i njegov tim sa sveučilišta u Recifeu. Naime, analizirali su 70 uzoraka izmeta kolonije češljozubih vampirskih šišmiša koji obitavaju u nacionalnom parku Catimbau. U 15 uzoraka su uspjeli doći do DNA materijala, i to ptičjeg (što ne čudi, jer je ptičja krv uobičajena prehrana), ali od toga su u tri primjerka našli i ljudsku krv. To je za njih začuđujuće otkriće, jer češljuzubi vampirski šišmiši uopće nisu prilagođeni za hranjenje krvlju sisavaca.
Osim krvi ptica, za češljozube vampire su tu uvijek bile i kokoši. Čudno je kako su obogatili meni ljudskom krvlju upravo zbog toga što se sastav krvi ptica i sisavaca nemalo razlikuje. Ptičja ima veći udio vode i masti, a krv sisavaca je gusta i puna proteina. Analizirajući vrste vampirskih potporodica, samo obični vampirski šišmiš bi fiziološki mogao profitirati od gušće krvi bogate proteinima, dok češljozubi i bjelokrili vampir nemaju fizioloških karakteristika za to. Zato i preferiraju “laganiju” krv ptica.
Najočitiji razlog toj promjeni prehrane, naravno, leži kod čovjeka. Guan i tinamu su velike ptice čija je krv najčešći izbor vampirskih šišmiša, a sada su ugrožene zbog izlova. Otkad nekoliko ljudskih obitelji nastanjuje nacionalni park zabilježeno je da je spomenutih ptičjih vrsta sve manje i manje. Zato su šišmiši prisiljeni dodatno se snalaziti da dođu do hrane. Vampirski šišmiši vjerojatno ni ne bi došli blizu ljudskoj krvi da nije upitnih higijenskih uvjeta. Naime, lokalni ljudi žive siromašno i drže kokoši vrlo blizu sebe. Tako je i češljozubi vampir vrebajući noću svoj zalogaj došao i do čovjeka.
Životinje taj vampirski obrok najčešće ni ne osjete, a u pitanju je mala količina krvi, koja se ne siše, nego liže iz malene rane koju naprave zubima. U svemu tome je najveća enigma za znanstvenike pitanje kako će češljozubi vampirski šišmiši probavljati hranu na koju im tijelo nije prilagođeno. Nameće se, međutim, još jedno pitanje bitno za ljude: hoće li naizmjenične posjete ljudskog i životinjskog tijela dovesti do ekspanzije nekih nimalo bezopasnih bolesti. Vampirski šišmiši mogu, naime, prenositi bjesnoću i razne vrste hantavirusa.
