Darwinove zebe – izvjesnih 14 srodnih vrsta ptica pjevica pronađenih na Galapagosu i Kokosovim otocima zauvijek će ostati u povijesti zbog posijanog sjemena teorije evolucije putem prirodne selekcije. Danas, točno 150 godina nakon Darwinove poznate knjige, zebe nas još uvijek mogu naučiti lekciju o evoluciji.
Velika, međunarodna skupina znanstvenika, među njima i prof. Doron Lancet i dr. Tsviya Olender s Weizmann Institute`s Molecular Genetics Department, nedavno je reproducirala cijeli genom zebraste zebe i detaljno ga analizirala. Izvještaj o genomu zebraste zebe, koji se pojavio 6. travnja u Nature, posebno je značajan za ono što otkriva o procesu učenja jezika i govora. Međutim, za Lancet i Olender otkrića su pružila zanimljiv obrat u evoluciji osjeta mirisa. Pjesme ptica – kao u ljudi i malog broja drugih životinja – složenih su sposobnosti, one su bogata komunikacija putem zvukova. Sličnost između ptica i ljudskog jezika čini ptice korisnim znanstvenim modelima za sondiranje kako se ta sposobnost razvija, koji su neuronski mehanizmi potrebni i koji ih geni kodiraju. Značajno je da je znanstveni tim otkrio da je veliki postotak gena izraženih u mozgu zeba posvećen vokalnoj komunikaciji. Također su otkrili da se leveli ekspresije nekog broja gena, posebno onih koji pripadaju važnoj grupi mikro-RNA, mijenjaju nakon što je ptica izložena pjesmi. To implicira da takvi geni mogu biti uključeni u sposobnost ptica za učenje novih melodija.
“Osjetila su sofisticirani način interakcije s okolišem i to je razlog zašto su ona tako fascinantna. U našem laboratoriju, prvenstveno smo zainteresirani za miris“ kaže Olender, koji se pridružio projektu zajedno s Lancet, kako bi kartirali gene koji kodiraju receptore za miris u zeba. Pritom su ušli u okršaj s dugom debatom oko toga je li osjet mirisa aktivan i važan za ptice. Neki potvrđujući dokazi postoje: domaći golubovi pokazali su da im korištenje mirisa pomože vraćanju natrag u ptičarnik. Nasuprot tome, računalom potpomognuta analiza genoma goluba pokazala je da od 500 gena koji kodiraju receptore za miris, njih samo 70 aktivno proizvodi proteine. Lancet i Olender sada su proveli sličnu analizu genoma zebrastih zeba. Njihov nalaz otkrio je da zebe, iako imaju jednak ukupan broj gena za miris, posjeduju tri puta više onih koji su aktivni: oko 200 zebinih gena potencijalno može proizvoditi funkcionalne receptore za miris. Ova brojka podržava tvrdnju da se neke ptice stvarno oslanjaju na osjetilo mirisa.
Usporedba genoma zebrastih zeba sa genomom drugih vrsta ptica osvjetljava način kako je osjetilo mirisa evoluiralo u ptica: za razliku od sisavaca, u kojih sve druge vrste dijele većinu porodica gena za receptore mirisa, 95% receptora u zeba pripadaju porodici jedinstvenoj za njih. Drugim riječima, prije je moguće da svaka vrsta ptica posebno evoluira vlastitu lepezu receptora za miris, nego da upotrebljava jednom prenesene sa zajedničkog pretka. Lancet: “Ovo otkriće sugerira da mirisi mogu biti uključeni u jedinstvenu komunikaciju između pojedinaca unutar vrste, osim poruka koje šalju kroz svoje pjesme.“
Izvor : Weizmann Institute of Science
