Detonirajte nuklearnu bombu (na internetu, naravno)

Iako je prošlo sedamdeset godina od prve detonacije nuklearnog oružja u sklopu projekta Manhattan, u ušima čovječanstva zasigurno još i danas odzvanjaju riječi njenog tvorca, Roberta Oppenheimera, koji je, promatrajući prvu detonaciju na poligonu Novom Meksiku, 16. srpnja 1945. godine, i ostavši pritom užasnut njenom razornom moći, izjavio „Postao sam smrt, uništitelj svjetova”.

TRINITY TEST – PRVA NUKLEARNA EKSPLOZIJA (CREDIT: atomcentral)

Navedeni citat, kojeg je Oppeheimer preuzeo iz indijskog epa Mahabharata (za kojeg se, usput rečeno, smatra kako, između ostalog, opisuje i nuklearnu eksploziju u dalekoj prošlosti, no to je neka druga tema), ubrzo se pretočio u gorku stvarnost nakon što su Sjedinjene Američke Države bacile dvije atomske bombe na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki. U trenutku su ugašeni deseci tisuća života, a razaranje je bilo neopisivo, apokaliptično u punom smislu te riječi. No, patnji tu nije bio kraj, budući da je u sljedećim tjednima, mjesecima i godinama na tisuće ljudi osjećalo teške posljedice radijacije, bilo kroz radijacijsku bolest, bilo kroz kasniji razvoj zloćudnih tumora.

Nakon što je završio Drugi svjetski rat, pobjednici su počeli vlastitu utrku u naoružanju, gdje je posebno prednjačila utrka u razvoju nuklearnog oružja, prvo kroz detonaciju atomske bombe od strane SSSR-a, a potom i još moćnije hidrogenske bombe. Ubrzo su se SAD-u i SSSR-u u klubu nuklearnih sila pridružile još neke države, počevši od Velike Britanije, Francuske i Kine, a potom i Indije tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća, te Pakistana u drugoj polovici 90-ih godina. I druge su države pokušale izgraditi atomsku bombu, no izvjesno je kako su u navedenom naumu uspjeli jedino Izrael i Južnoafrička Republika, i to kroz zajednički nuklearni program. I dok se Južnoafrička Republika odrekla svog nukearnog arsenala, Izrael ni do danas nije priznao kako posjeduje nuklearno oružje. Konačno, posljednja država koja je izvela nuklearne testove je Sjeverna Koreja, i to u razdoblju od 2006. do 2013. godine.

CAR BOMBA (CREDIT: CanadianForcesArmor)

Kako bilo, razorna moć atomske bombe je nedvojbena, pa je Alex Wellerstein, inače izvanredni profesor na katedri za povijest znanosti na Stevens Institute of Technology, odlučio vizualizirati kako bi izgledalo detonirati nuklearno oružje na bilo kojoj točki planeta, kroz tzv. nuklearnu kartu (engl. nukemap). Pritom je moguće odabrati snagu bombe u kilotonima ili pak, konkretnu nuklearnu bombu, počevši od najmanje američke atomske bombe kodnog naziva Davy Crockett, snage 20 kilotona, pa sve do teoretski najveće sovjetske bombe kodnog imena Car bomba, snage 100 megatona. Osim toga, moguće je odlučiti hoćemo li detonirati bombu u zraku ili na površini, te želimo li u simulaciju uvrstiti broj žrtava i naknadno radioaktivno zagađenje (ovisno o smjeru vjetra koji odaberemo). Spomenimo kako je uz klasičnu nuklearnu kartu moguće isprobati i inačicu karte u 3D izdanju.

Osim simulacija nuklearnih udara, prof. Wellerstein pozabavio se i kakav bi efekt imalo američko konvencionalno bombardiranje Japana tijekom Drugog svjetskog rata, ukoliko bi ga se projiciralo na istovjetne mete u SAD-u u istom razdoblju. Pritom je zanimljivo kako je Wellerstein navedenu simulaciju tek prekopirao u moderno računalo okruženje, budući da je dotičnu izvorno osmislio uredništvo časopisa IMPACT, službenog glasila američke vojske. Simuacija je objavljena u broju IMPACT-a krajem 1945. godine, i to u svrhu proameričke propagande, a na temelju slične karte Japana, koja se našla u tzv. Arnoldovom izvješću. Spomenute dijagrame možete pogledati u nastavku, a „firebombs” simulaciju možete isprobati ovdje.

 

Izvor: The Nuclear Secrecy Blog