Efekt staklenika je nešto za što smo svi čuli i o čemu smo učili još u osnovnoj školi. Naravno, poneke stvari iz škole smo sasvim sigurno već zaboravili, a lako je moguće da je efekt staklenika jedna od njih. Upravo ćemo se zato pobliže posvetiti ovoj pojavi te reći nešto više o njoj i opisati koje su njezine posljedice na svakodnevni život čovjeka.
Što je efekt staklenika?
Efekt staklenika je jedan proces zagrijavanje površine planeta Zemlje i nekih od donjih slojeva u njezinoj atmosferi. Naravno, ona se zagrijava energijom Sunca čije se zračenje propušta kroz atmosferu. Prilikom tog zagrijavanja Zemlje, dio energije koja je nastala tim putem se propušta nazad u atmosferu u obliku toplinskog zračenja.
Ta toplina vraća se nazad u svemir, ali staklenički plinovi na neki način njezin veći dio zadržavaju. Ti staklenički plinovi znatno su složeniji od ostalih molekula plina koje se nalaze u atmosferi, a njihova struktura može tako apsorbirati toplinu.
Postoji više vrsta stakleničkih plinova. Najznačajniji su ugljični dioksid, metan, dušikov oksid i vodena para. Molekule tih plinova sastoje se od tri ili više atoma, a oni su povezani na način da postoje vibracije koje se događaju kada molekule prihvate toplinu. Te vibracije će s vremenom otpuštati jedan oblik radijacije koju će eventualno prihvatiti neka druga molekula stakleničkog plina.
Taj proces zadržava toplinu blizu površine planeta Zemlje. Većinski sastav plinova u atmosferi sastoji se od dušika i kisika, a oni ne mogu apsorbirati toplinu što dovodi do efekta staklenika.
Što je više stakleničkih plinova, zemlja će biti toplija
Iako manji dio plinova koji se nalaze u Zemljinoj atmosferi spada u spomenute stakleničke plinove, oni imaju ogroman utjecaj na klimu. Uz to, razina ugljikovog dioksida konstantno se povećava u atmosferi, a predikcije kažu da je to trend koji neće stati. Točnije, predviđa se da bi do kraja ovog stoljeća razina ugljikovog dioksida u atmosferi mogla dvostruko porasti i to će značajno povećati sam efekt staklenika.
Uz ugljikov dioksid, povećava se i razina drugih stakleničkih plinova, a to, naravno, nikako nije dobro. Način na koji se njihova razina povećava su, primjerice, izgaranja fosilnih goriva koja ispuštaju te plinove u atmosferu. Velike količine metana u atmosferu se ispuštaju kroz farme jer životinje poput krava kroz svoj probavni sustav ispuštaju taj plin u iznenađujuće velikim količinama.
S većom razinom stakleničkih plinova u atmosferi Zemlje, sve će manje topline uspijevati napustiti naš planet te će se zadržavati u blizini njegove površine. Posljedica toga je globalno zagrijavanje koje je najveći ekološki problem s kojim se susrećemo danas.
Što učiniti kako bi se smanjilo globalno zatopljenje i efekt staklenika?
Zadnjih se godina užurbano radi na donošenju različitih odluka kojima bi se smanjila proizvodnja stakleničkih plinova i ublažio utjecaj efekta staklenika na Zemlju. Postoji puno dobrih rješenja, a navest ćemo neka koja su od najveće koristi.
Korištenje manje energije
Ako se potrudimo koristiti manje električne energije, napravit ćemo veliki prvi korak prema smanjenju otpuštanja stakleničkih plinova u atmosferu. Globalno gledajući, električna energija je razlog za čak oko četvrtinu svih emisija tih plinova.
No, lako je reći da trebamo koristiti manje električne energije, ali na koji se to način može postići? Jedan od jednostavnijih je, primjerice, korištenje LED žarulja umjesto žarulja sa žarnom niti. LED žarulje osim što štede električnu energiju, imaju znatno manju potrošnju i trajat će čak i godinama. Još jedan način smanjenja potrošnje električne energije je energetska izolacija doma koja garantira da ćete trošiti manje energije na grijanje zimi, kao i na hlađenje ljeti.
Proizvodnja električne energije bez emisija
Obnovljivi izvori energije kao solarna ili geotermalna energija, vjetar, valovi i slično, sjajni su načini kako proizvoditi električnu energiju bez emisije stakleničkih plinova u atmosferu. Čak i nuklearna energija te elektrane tog tipa mogu se koristiti za „čistu“ proizvodnju električne energije bez zagađenja okoliša i doprinosa efektu staklenika.
Ono što je pozitivno u cijeloj ovoj priči je da danas ipak postoji znatno veći broj ovih elektrana koje se oslanjaju na obnovljive izvore energije. No, kako bi smanjili efekt staklenika, ta se brojka mora još znatno povećati.
Zdravija hrana
Čak i hrana koju jedemo ima indirektni utjecaj na to koliko će se stakleničkih plinova otpuštati u atmosferu. Ranije smo spomenuli da su probavni sustavi životinja poput krava velikim dijelom krivi za ogromne količine metana u atmosferi Zemlje. Te se životinje uzgajaju, između ostalog, i zbog mesa te će farme na kojima se nalaze zapravo biti veliki onečišćivači.
Ako se naša prehrana većinski sastoji od voća, povrća i žitarica, indirektno ćemo smanjivati otpuštanje stakleničkih plinova u atmosferu te umanjiti značaj efekta staklenika.
Šetnja ili vožnja bicikla
Najčešći način kojim se koristimo kako bi došli od točke A do točke B je onaj koji zahtijeva korištenje fosilnih goriva. To su, naravno, automobili, autobusi, vlakovi i slično. Izgaranje tih goriva još je jedan od najznačajnijih načina na koje se u atmosferu ispuštaju staklenički plinovi.
Kada bi za naše potrebe više koristili svoje noge i šetali ili pak vozili bicikl, ne samo da bi ujedno bili zdraviji, već bi pomagali našem okolišu jer bi značajno smanjili emisiju štetnih plinova u atmosferu.
Protokol iz Kyota
Protokol iz Kyota jedan je od načina da se čovjekov utjecaj na klimatske promjene ograniči i na najbolji mogući način kontrolira utjecaj koji ima efekt staklenika. Riječ je konvenciji Ujedinjenih naroda na kojoj su adresirani upravo problemi globalnog zatopljenja te donesene mjere i odluke koje su u skladu s okolišem i očuvanjem istoga. Prvobitno je 189 država 1992. godine u Rio de Janeiru potpisalo konvenciju o dobrovoljnom smanjenju emitiranja štetnih stakleničkih plinova, a konvencija je usavršena 1997. godine u japanskom Kyotu.
Na njoj je odlučeno kako industrijalizirane zemlje od 2008. do 2012. godine moraju smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova za 5,2% u odnosu na vrijednosti izmjerene 1990. godine. Protokol je stupio na snagu 2004. godine, kada ga je ratificirala Rusija, a tada se broj zemalja koje su ga ratificirale popeo se na 136 i obuhvaćao je 62% onečišćivača atmosfere.
2005. godine sve su članice Ujedinjenih naroda postale obavezne poštivati smjernice koje su određene u protokolu iz Kyota. Među njima je, naravno, i Hrvatska koja je protokol potpisala 1999. godine, a ratificirala ga je 2007. godine. Tim je činom Hrvatska postala 170. država koja je to učinila.
