Erwin Schrödinger rođen je 12. kolovoza, 1887. u Beču. Bio je jedino dijete Rudolfa Schrödingera, oženjenog za kćer Alexandera Bauera, svog profesora kemije na tehničkom fakultetu u Beču.
Erwinov otac bio je iz bavarske obitelji koja je generacijama živjela u Beču. Bio je vrlo nadaren čovjek širokog obrazovanja. Nakon što je završio studij kemije, godine je posvetio talijanskom slikarstvu. Nakon toga prešao je na botaniku, što je rezultiralo nizom radova o biljnoj filogeniji. Schrődingerovi široki interesi datirali su još iz gimnazijskih dana, gdje nije samo volio znanstvene discipline, nego i strogu logiku antičke gramatike i ljepotu njemačke poezije. Također, Nije volio pamtiti podatke i učiti iz knjiga.
Od 1906. do 1910. bio je student na Bečkom sveučilištu.T tijekom tog vremena potpao je pod jak utjecaj Fritza Hasenöhrla, koji je bio Boltzmannov nasljednik. Upravo je u tim godinama Schrödinger stekao vještinu određivanja problema u fizici stalnih medija, polažući tako temelje za sjajan budući rad. Nadalje je radio kao asistent Franza Exnera. Zajedno sa svojim prijateljem K. W. F. Kohlrauschom provodio je praktičnu nastavu za studente bez da je, kako je rekao, sam naučio što je eksperimentiranje. Za vrijeme prvog svjetskog rata služio je kao topnički časnik.
Godine 1920. zauzeo je akademsku poziciju kao asistent Maxu Wienu, nakon čega su slijedila namještenja u Stuttgartu (izvanredni profesor), Breslauu (redovni profesor) i na Sveučilištu u Zurichu (zamjena za von Lauea) gdje je ostao 6 godina. U svojim kasnim godinama Schrödinger se s velikim zadovoljstvom osvrtao na svoj period u Zurichu – tu je toliko uživao u kontaktima i prijateljstvu s mnogim svojim kolegama, među kojima su bili Hermann Weyl i Peter Debye. To je također bio i najplodonosniji period, jer je aktivno bio angažiran u raznim područjima teorijske fizike. Njegovi radovi u to vrijeme odnosili su se na specifičnu toplinu krutih tvari, probleme termodinamike (bio je vrlo zainteresiran za Boltzmanovu teoriju vjerojatnosti) i atomski spektar. Nadalje, uživao je u fiziološkom proučavanju boje (kao rezultat njegovih kontakata s Kohlrauschom i Exnerom i Helmholtzovih predavanja). Njegovo veliko otkriće, Schrödingerova valna jednadžba, nastalo je na kraju te epohe – u prvoj polovini 1926. godine.
Do njega je došlo zbog nezadovoljstva kvantnim uvjetom u Bohrovoj teoriji orbite i njegova vjerovanja da bi se atomski spektar trebao određivati nekom vrstom problema svojstvenih vrijednosti.
Schrödinger se 1927. preselio u Berlin kao Planckov nasljednik. Glavni grad Njemačke bio je tada centar velike znanstvene aktivnosti i on je entuzijastično sudjelovao u tjednim okupljanjima svojih kolega, od kojih su ga mnogi „prelazili i po ugledu i po godinama“. Ipak, s Hitlerovim dolaskom na vlast (1933), Schrödinger je odlučio da ne može nastaviti u Njemačkoj. Došao je u Englesku i kratko vrijeme radio na Oxfordu. Pozvan je 1934. da predaje na Princetonu i tamo mu je ponuđeno stalno mjesto, no on ga nije prihvatio. 1936. ponuđeno mu je mjesto na Sveučilištu u Grazu koje je on prihvatio nakon dugog razmišljanja, zato što je čežnja za njegovom rodnom zemljom prevagnula nad oprezom. S pripojenjem Austrije (1938) bio je u opasnosti, jer je njegov odlazak iz Njemačke 1933. bio shvaćen kao neprijateljski čin. Ubrzo zatim uspio je pobjeći u Italiju, odakle je nastavio za Oxford, a onda na Sveučilište u Ghentu. Nakon kratkog ostanka preselio se na Institut za napredne studije u Dublinu, gdje je postao ravnatelj Fakulteta za teorijsku fiziku. U Dublinu je ostao do umirovljenja, 1955.
Svo ovo vrijeme Scrődinger je nastavio svoje istraživanje i objavio mnogo radova o raznim temama, uključujući i problem objedinjavanja gravitacije i elektromagnetizma, koji je zanimao i Einsteina i koji je još uvijek neriješen. Također, bio je autor poznate knižice „Što je život?“ (1944). Ostao je duboko zainteresiran za temelje atomske fizike. Schrödingeru se nije sviđao opće prihvaćen dualni opis valova i čestica, sa statističkim tumačenjem valova i pokušao je uspostaviti teoriju samo o valovima. Ovo ga je dovelo do rasprava s drugim vodećim fizičarima.
Nakon umirovljenja vratio se na počasno mjesto u Beču. Umro je 4. siječnja 1961. nakon duge bolesti koju je prolazio sa svojom vjernom pratiljom Annemarie Bertel. S njome se vjenčao 1920. godine.
Izvor: nobelprize.org
