Za lijep osmijeh potrebni su i zubi i čeljust, ali su evolucijski korijeni tih dijelova naše anatomije tek nedavno otkriveni, zahvaljujući akceleratoru čestica i dugoj mrtvoj ribi. Svi živi čeljustousti kralježnjaci (životinje s kralježnicom, među kojima su i ljudi) imaju zube, ali se dugo mislilo da su prvim čeljustoustim kralježnjacima nedostajali zubi te da su, umjesto njima, plijen hvatali jezivim čeljusnim kostima poput škara.
Međutim, istraživanja vođena na Sveučilištu u Bristolu, a objavljena u časopisu Nature, pružaju dokaze da su i najraniji čeljustousti kralježnjaci imali zube, što je pokazatelj da su zubi evoluirali zajedno s evolucijom čeljusti ili ubrzo nakon nje.
Paleontolozi iz Prirodoslovnog muzeja u Bristolu i Sveučilišta Curtin u Australiji, u suradnji s fizičarima iz Švicarske, proučavali su čeljusti primitivne čeljustouste ribe nazvane Compagopiscis.
Međunarodni je tim proučavao fosile ribe Compagopiscis visokoenergetskim X-zrakama u Swiss Light Source na Institutu Paul Scherrer u Švicarskoj, gdje su otkrili strukturu i razvoj zuba i kostiju.
Voditelj istraživanja, dr. Martin Ruecklin sa Sveučilišta u Bristolu, objašnjava: “Bili smo u mogućnosti predočiti svaki djelić tkiva, stanica i liniju rasta unutar koštane čeljusti, što nam je omogućilo proučavanje razvoja čeljusti i zuba. To smo usporedili s embriologijom živih kralježnjaka te tako pokazali da su placodermi imali zube.”
Suautor, profesor Philip Donoghue sa Sveučilišta u Bristolu, kaže: “To su čvrsti dokazi za prisutnost zubi u tih prvih čeljustoustih kralježnjaka i oni rješavaju raspravu o porijeklu zuba.”
Suoautorica, dr. Zerina Johanson iz Prirodoslovnog muzeja, kaže: “Ovi izvrsno sačuvani fosili iz Australije čuvali su mnoge tajne o našem evolucijskom podrijetlu, ali se njihovo istraživanje zadržavalo do otkrića nerazornih tehnologija koje su se koristile u ovom istraživanju. Bez suradnje između paleontologa i fizičara, naša evolucijska povijest ostala bi skrivena u stijenama.”
Profesor Marco Stampanoni s Instituta Paul Scherrer je objasnio: “Izvršili smo neinvazivnu 3D mikroskopiju na uzorku koristeći se sinkrotronskom radijacijom, vrlo moćnim izvorom X zraka. Ta nam tehnika omogućava dobivanje savršenog digitalnog modela i vrlo detaljan uvid u stare fosile bez njihovog uništavanja. Normalno, naša metoda pruža vrlo visoku prostornu rezoluciju na sitnim uzorcima. Za ovaj eksperiment modificirali smo naše algoritme tehničkog sustava i rekonstrukcije kako bismo proširili vidno polje, zadržavajući pritom visoku prostornu rezoluciju.”
