Žuta pjega je mjesto gdje se nalazi najveća količina fotoreceptora (stanica pomoću kojih gledamo). No, to ne znači da je to i ujedno mjesto gdje se pojavljuje slika objekta kojeg gledamo. Naime, novija istraživanja pokazuju da se predmet kojeg gledamo zapravo pomiče prema nazalno i gore (tj. prema nosu).
Ljudi obično misle da oko funkcionira kao i kamera, te da fokusira objekte jednako kako to radi i kamera. U čemu je razlika? Pa prije svega, kamera također ima svoje „fotoreceptore“. No, senzor kod kamera se sastoji od fotoreceptora koji su jednako raspoređeni po cijelom senzoru. Druga je razlika vrsta stanica. Naše oko ima dvije vrste fotoreceptora, štapiće i čunjiće. Štapići su stanice pomoću kojih gledamo tijekom noći, dok su čunjići osjetljiviji na boju i fine detalje. Centar vida u oku, tj. žuta pjega, u centru sadržava 200.000 čunjića po kvadratnom milimetru, dok se na periferiji taj broj smanjuje do 5000. Nove kamere isto funkcioniraju na taj način, odnosno, u centru senzora imaju veliku količinu fotoreceptora čija se količina eksponencijalno smanjuje prema periferiji.
Do sada je bila pretpostavka da slika objekta pada točno u centar oka, barem kada je oko fokusirano na neki objekt. Novija istraživanja pokazuju da to nije tako!
Pogled je optimiziran za gledanje s dva oka
Voditeljica projekta navodi kako je u istraživanju sudjelovalo 20 zdravih ispitanika. Pokazalo se kod svih, da se slika predmeta pomiče prema nosu, a ne da pada točno u centar oka kako se do sad pretpostavljalo. Zašto je to tako? Pa, odgovor na to pitanje nemamo u potpunosti. Teorija je da smo se kao ljudi prilagodili gledati na dva oka te da nam takav oblik gledanja pomaže da razlučimo udaljenost predmeta. Drugim riječima, kada slika ne pada u područje gdje je najveća koncentracija čunjića, lakše je razlikovati manje predmete od većih, i bliže predmete od daljih.
Kako to do sada nismo otkrili? Zapravo se radi o jako malom pomaku od centra vida i do sada nismo imali tehnologiju koja bi nam omogućila takvo što. Novija tehnologija nam je omogućila da vrlo uspješno odredimo gdje je najveća koncentracija čunjića, te mjesto gdje slika pada.
Iako u centru vida postoje stotine tisuća čunjića, pretpostavlja se da za fiksirano gledanje koristimo zapravo samo mali broj njih, i to vjerojatno uvijek istih. Daljnja istraživanja će dati odgovore na ta pitanja a i na brojna druga pitanja, poput onoga „Gdje se stvara slika kod ljudi koji gledaju samo jednim okom“?
