Divovski blok prekriva područje koje je veličine oko 6 tisuća kvadratnih kilometara. Američki satelit je danas upravo promatrao ledenjak u trenucima odvajanja. Znanstvenici su to, međutim, i očekivali. Pratili su cijelo vrijeme razvoj događaja, a to znači – više od desetljeća. Širenje same pukotine ubrzalo se od 2014. godine, a tad se već znalo da će do odvajanja definitivno doći.
Infracrveni senzor na NASA-inom satelitu pretraživao je čistu vodu u pukotini između ledenjaka i šelfa te zaključio da je voda u odnosu na okolni led i zrak toplija. Europski radarski sustav je također potvrdio pukotinu. Taj sustav (Sentinel) može zabilježiti bilo kakve promjene kod micanja tog ledenjaka.
U pitanju je jedan od 10 najvećih ledenjaka koji su ikad zabilježeni. Najveći zabilježeni je ipak bio objekt nazvan B-15. veličine 11 tisuća kvadratnih kilometara koji se odvojio 2000. godine. 1956. je, pak, ledolomac američke mornarice opazio objekt veličine čak 32 tisuće kvadratnih kilometara koji je bio veći od Belgije, ali tada nije bilo satelita za provjeru i potvrdu.
Sprud Larsen C je jedna velika masa leda koji pluta, a kojeg su oblikovali glečeri spuštajući se u ocean. Ulaskom u vodu bi se njihovi plutajući komadi podizali i spajali te tako tvorili jedan veći komad. Takvo odvajanje je u stvari vrlo prirodno, jer sprud time održava ravnotežu.
Foto; Project Midos
Profesorica Helen Fricker s Instituta za oceanografiju je komentirala Larsen: “Većina znanstvenika nije pretjerano zabrinuta zbog tog odvajanja jer je uobičajeno.” Idućih godina će se istraživati daljnja kretanja ovog plutajućeg ledenjaka. Takav ledenjak zbog debljine se ne bi trebao kretati brzo, no posebno će se motriti. Vjetrovi i struje bi ga mogli bi gurnuti prema sjeveru Antarktika, a tamo bi predstavljao onda opasnost za brodove.
Na kretanje santi leda utječu vjetrovi i struje, ali pažnja se mora obratiti i na još par faktora zbog ogromne veličine sante. Jedan od tih faktora je i utjecaj gravitacije. Zbog same mase Antarktike površina vode u blizini kontinenta je viša nego što je u sredini oceana, za oko pola metra. Ledenjak Larson će jednostavno skliznuti niz tu nizbrdicu. No, najvjerojatnije će ipak biti da će ledenjak na kraju završiti u struji koja okružuje Južni pol, a preko nje u južnom Atlantiku. Ipak, za to treba više godina.
