Antropologinja sa Sveučilišta Stanford Tanya Luhrmann otkrila je kako glasove koje čuju ljudi s ozbiljnim psihičkim poremećajima oblikuje kultura – u Sjedinjenim Američkim Državama ti se glasovi smatraju opasnima i prijetećima dok se u Africi i Indiji smatraju bezazlenijima i znakom zaigranosti. Ovo bi otkriće moglo promijeniti način liječenja ljudi sa shizofrenijom.
“Ono što ljudi sa shizofrenijom čuju ovisi o kulturnom kontekstu u kojem se nalaze”, smatra profesorica antropologije na Stanfordu Luhrmann. Javljanje glasova složeno je iskustvo koje je drugačije od čovjeka do čovjeka. Novo istraživanje pokazalo je kako takva iskustva ovise o društvenom i kulturnom okruženju pojedinca.
U intervjuu Luhrmann je kazala kako američki liječnici javljanje glasova kod ljudi promatraju kao nezanimljive neurološke simptome bolesti koje treba zanemariti. Rezultati ovog istraživanja otkrili su kako ljudi s teškim psihičkim poremećajima u različitim kulturama imaju drugačija iskustva kad je u pitanju javljanje glasova. U skladu s time, način na koji ljudi obraćaju pozornost na glasove koje čuju mijenja sadržaj i značenje tih glasova.
Luhrmann smatra kako se uloga i važnost kulture u razumijevanju psihičkih bolesti zanemaruje.
“Rad antropologa na području psihičkih bolesti govori nam kako se ove bolesti mijenjaju u različitim društvenim okruženjima. Znanstvenici zanemaruju utjecaj kulture u svemu tome, a ne bi trebali budući da je kultura važan faktor.”
Istraživanje je provedeno na 60 odraslih ljudi sa shizofrenijom – po 20 njih iz Kalifornije, Gane i Indije. Istraživanjem je obuhvaćena 31 žena i 29 muškaraca, a prosječna dob ispitanika bila je 34 godine. Morali su odgovoriti na pitanja koliko glasova čuju inače, koliko često, što smatraju uzrokom javljanja glasova te ih opisati.
“Zatim smo ispitanike pitali znaju li čiji su to glasovi, jesu li razgovarali s njima, što su im rekli, što je od toga bilo najviše uznemirujuće, jesu li imali pozitivna iskustva s tim glasovima i jesu li glasovi govorili o seksu ili Bogu.”
Otkriveno je kako je javljanje glasova zajedničko ispitanim pripadnicima svih kultura. Mnogi od ispitanika imali su i “dobre” i “loše” glasove te razgovore s njima. Nekima od njih glasovi su govorili o Bogu, a neki su glasove doživljavali kao napade na sebe.
Glavna razlika bila je što su ispitanici iz Afrike i Indije doživljavali uglavnom pozitivna iskustva s glasovima koje su čuli, što nije slučaj s ispitanicima iz SAD-a koji su glasove opisali kao nasilne i pune mržnje.
Glasovi koji su se javljali kod ispitanika iz SAD-a okarakterizirani su kao bombardiranje informacijama i kao simptomi bolesti mozga kao posljedice traume.
Jedan od sudionika istraživanja opisao je te glasove kao “mučenje ljudi jer često govore o stvarima poput vađenja oka vilicom, otkidanja nečije glave, pijenja krvi i drugih vrlo gadnih stvari.” Drugi su glasove opisali kao buku koja ih poziva na sukob ili rat.
Ispitanici iz SAD-a kazali su kako nisu znali čiji glasovi im se javljaju te kako su ostvarivali površnije veze s glasovima nego sa stvarnim ljudima.
Više od polovice ispitanika iz Indije rekli su kako uglavnom čuju glasove rodbine ili članova obitelji koji im govore o zadaćama i zadacima koje bi trebali napraviti. Jedan od ispitanika opisao je to kao da stariji čovjek daje savjet mlađem. Ovakvi glasovi suprotni su od onih koji čuju ispitanici iz SAD-a. Od američkih ispitanika samo su dvojica čula glasove članova obitelji. Također, Indijci su čuli manje prijetećih glasova nego Amerikanci – nekoliko njih glasove su opisali kao zaigranima i zabavnima. I najvažnije, Indijci te glasove nisu doživljavali kao psihijatrijski problem, dok svi ispitani Amerikanci jesu.
U Gani gdje ljudi vjeruju da duhovi mogu pričati, nekoliko je ispitanika opisalo glasove kao posljedice ozljede mozga. Polovica njih glasove je opisalo kao pozitivne, a 16 ispitanika kazalo kako im se kroz te glasove obraća sam Bog.
Odakle potječe ova razlika? Luhrmann smatra da je posrijedi sljedeće – Europljani i Amerikanci sebe vide kao individue motivirane sviješću o vlastitom identitetu, dok stanovnici ostalih zemalja izvan Zapada vjeruju kako se um i svijest o sebi isprepliću i ovise o drugima te se definiraju kroz veze s drugim ljudima.
Javljanje glasova kod ljudi u određenom kontekstu može jako varirati. U SAD-u glasovi se shvaćaju kao uljezi i prijetnje nečijem privatnom životu i ne mogu se kontrolirati. S druge strane, u Indiji i Africi, pojedincima koji su čuli glasove oni nisu smetali. Ipak, postoji razlika i između ispitanika iz Indije i Afrike – kod Indijaca glasovi su govorili o zaigranosti i seksu, dok glasovi kod ispitanika iz Afrike češće govore o Bogu.
Religioznost ili suvremenost i svjetovnost kulture nije bio važan faktor u tome kako se ti glasovi vide i percipiraju.
„Umjesto toga, razlike u percepciji tih glasova vjerojatno su rezultat toga da Indijci i Afrikanci te glasove interpretiraju kao nekakve veze i odnose, a ne kao znak poremećenog uma.
„Ovo istraživanje pokazuje da nasilni glasovi koji se javljaju kod ljudi na Zapadu ne moraju nužno biti znak shizofrenije. Ovisnost simptoma shizofrenije o kulturi vjerojatno je mnogo jače nego što zasad mislimo“, rekla je Luhrmann.
Rezultati istraživanja od velikog su značenja za znanstvenike. Prijašnja istraživanja pokazala su da određene terapije mogu promijeniti sadržaj onoga što glasovi govore ljudima. Jedan od novijih pristupa pokazao je kako je moguće unaprijediti odnos pojedinca i glasova koje on čuje tako da tim glasovima daje ime i da s njima gradi odnos. „Bezazleniji glasovi znače i bezazleniji ishod“, stoji u istraživanju.
Izvor: Stanford University
