Jednom, ne tako davno, teologija je bila kraljica znanosti. Smatralo se da će pojavom moderne znanstvene misli tome doći kraj i da će znanost postati nešto novo i potpuno odvojeno. Danas smo svjedoci pokušaja religijskih skupina da potkopaju autoritet znanosti, čija je pozicija danas različita od vremena kad se znanost priklanjala autoritetu Svetog pisma. Religija se danas u tom smislu promijenila.
Unutar znanstvene zajednice konflikt je riješen prije desetak godina. Ovo, međutim, ne vrijedi za širu društvenu zajednicu, pogotovo u SAD-u gdje je proces potpunog prihvaćanja znanosti još uvijek u tijeku. Ispitujemo li različite vrste američke religijske tradicije, nailazimo na pokušaje posudbe kredibiliteta od ove nove i sve dominantnije metode akumuliranja znanja.
Sustav istine
Religija počiva na sustavu koji je određen istinom zvanom “autoritet”. Autoritet je stara alternativa znanosti koja određuje istinu kao sve ono što je dogovoreno od strane autoriteta. Danas to zvuči glupo, ali pobliža istraživanja ukazuju na to da je u određenom razdoblju to bilo sasvim racionalno.
U vremenu dok nije postojalo dugoročno pohranjivanje podataka, poštovanje prema podacima proizašlim iz tradicije bilo je od izuzetne važnosti. Baš kao što djeca prihvaćaju objašnjenja svojih roditelja oko stvari koje ne razumiju, znanje koje se prenosilo kroz generacije nisu mogli odbaciti ili ne vjerovati u njega bez rizika od gubitka tog znanja i svega inovativnog što su im u naslijeđe ostavili njihovi prethodnici. Tako su prolazili i nevrijedni podaci koji su se održali u ime očuvanja izvora autoriteta.
Nedostaci takvog sustava danas su očigledni, ali naš sustav počiva na našoj sposobnosti pohranjivanja, dijeljenja i osporavanja postojećih zamisli. Znanost, metoda koja istinu određuje nakon promatranja uzročno-posljedičnih veza i koja može biti pouzdano replicirana, unaprijedila je našu civilizaciju tek prije par stoljeća. Čak i danas, ako se netko koristi znanstvenim pristupom, mora se osloniti na autoritete kako bi njegovo znanje bilo proslijeđeno dalje.
Čak i u današnje vrijeme većina ljudi mora odrediti istinu priznavajući u prvom redu autoritet znanstvenika čijim metodama vjeruje. Dakle, za većinu ljudi, i u ovo naše doba moderne znanosti, autoritet je glavni sustav za utvrđivanje istine. Eto zašto religije nemaju problema s opstankom i zašto se njihov autoritet održao, bez obzira na nedokazivost njihovih tvrdnji.
Posudba autoriteta
Paradoksalno, znanost je nedodirljiva jer se ne oslanja na autoritet. Umjesto toga, ona definira istinu kao nešto što se ne može krivotvoriti putem pokusa ili promatranja.
Religije su vezane za spise koji uglavnom proturječe utvrđenoj istini, ali pokušavaju razviti površne dojmove kako su te istine u vezi sa znanošću. Pozivanje na znanstvene autoritete, čak i ako znanost ne podržava neki određeni oblik religije, odličan je način kako učiniti da nešto zvuči vjerodostojno. Sve religije na ovaj način ubacuju termin znanosti u svoju retoriku. Tako imamo scijentologe, “crkvu božanske znanosti”, pa čak i “prvu crkvu Krista znanstvenika”, poznatu pod imenom “kršćanska znanost”. Bilo bi teško pobrojiti sve kršćanske vjeroispovijesti koje se oslanjaju na doktrinu pod zavaravajućim imenom “znanost kreacije” i koje nastoje spriječiti da neke činjenice djeca nauče u sklopu školskog programa.
Najočitiji povijesni učinak znanosti je blagi pad broja vjernika. Manjkavo znanje iz područja znanosti i siromaštvo u uskoj su vezi sa religioznošću. To ima smisla ako uzmemo u obzir da bolje materijalno stanje omogućuje i bolje obrazovanje utemeljeno na analitičkoj misli, čime se dokazano smanjuje utjecaj vjerskih uvjerenja.
Religija se klanja znanstvenim autoritetima
Mnogi religiozni ljudi sve se manje doslovno drže svojih vjerovanja. U nedavnoj Gallupovoj anketi 47% vjernika izjavilo je da ne vjeruju doslovno u priču iz Postanka o sedmodnevnom stvaranju svijeta, premda se 92% njih izjasnilo kako vjeruje u postojanje Boga.
Čak je i iznimno konzervativni emeritus papa Benedikt XVI. izjavio da je negiranje evolucije apsurdno. Nema bolje ilustracije iskrivljavanja znanosti od strane crkve pri tumačenju vjerske doktrine.
Upravo je katolički biskup James Usher bio onaj koji je računao starost Zemlje i podatak do kojeg je došao jedna skupina kreacionista pod nazivom “mlada Zemlja” još uvijek koristi kao relevantan. Iako je Katolička crkva pogubila Giordano Bruna i pritvorila Galileo Galileia koji su bili sljedbenici Kopernikove teorije da se Zemlja okreće, oni danas ipak prihvaćaju da je starost Zemlje pitanje za astrofizičare i geologe, a ne teologe.
Crkva je bila podijeljena oko toga može li se blagoslovom kruha doslovno pretvarati kruh u ljudsko meso, a vino u ljudsku krv. U nekim kasnijim razdobljima bila je podijeljena oko pitanja bi li ih Isus spasio od apokalipse prije, za vrijeme ili nakon božanskih iskušenja koja bi služila kao upozorenje.
Ti su dani iza nas. Fundamentalističko uskraćivanje suglasnosti koja bi im omogućila napredak, vezan uz nepokolebljiv autoritet Svetog pisma, prisililo ih je da se prebace na osnovnija pitanja; obitelji se raspadaju neovisno o tom je li Biblija apsolutna istina i je li neposredno opažanje pouzdan način spoznavanja stvarnosti.
Dakle, hoće li znanost “ubiti” religiju u skoroj budućnosti? Teško. Religije se prilagođavaju. Većina ljudi oslanja se na autoritete i nema svatko vremena, novca i volje da godinama stječe znanje za razumijevanje svih znanstvenih činjenica. Oni će se i dalje nastaviti klanjati autoritetima u ime spoznaje. Dokle god se ljudi povinuju autoritetima, podložni su sugestijama što ih čini otvorenima prema religiji.
Izvor: ScienceOmega
