Dnevne doze inzulinskih injekcija bolna su stvarnost za mnoge ljude koji boluju od dijabetesa. No, to bi se uskoro moglo promijeniti ukoliko znanstvenici koji su uspješno testirali oralni inzulin na štakorima uspiju ponoviti takve rezultate i kod ljudi.
Gotovo 350 milijuna ljudi diljem svijeta boluje od šećerne bolesti, a predviđa se da će do 2030. godine taj broj porasti na više od 500 milijuna. I dok najčešći oblik dijabetesa, dijabetes tipa 2 ne treba uvijek nužno liječiti injekcijama inzulina, gotovo četvrtina svih bolesnika s dijabetesom ipak svakodnevno treba takav tretman. Stoga se procjenjuje kako bi godišnja zarada od prodaje oralnog inzulina mogla iznositi između 8 i 17 milijardi dolara.
No, prednost inzulinske tablete nije samo njezina jednostavnost uporabe. Ona zapravo omogućuje pacijentu da počne uzimati inzulin tijekom ranijeg razvoja bolesti, što bi moglo smanjiti neke sekundarne komplikacije poput sljepoće ili nepotpunog zacjeljivanja rana koje mogu dovesti do amputacija.
Ideja o oralnom uzimanju inzulina postoji još od 1930. godine, ali su poteškoće pri izvedivosti te ideje očito bile prevelike da bi se prevladale. Razlozi tomu mogu biti u činjenici što je inzulin protein koji u kontaktu sa želučanim enzimima biva brzo uništen. Također, čak i ako inzulin uspije sigurno proći kroz želudac, to je ipak prevelika molekula (oko 30 puta veća od aspirina) da bi se mogla lako apsorbirati u krvotok te regulirati razinu šećera u krvi.
Sanyog Jain i njegovi kolege s indijskog Instituta za farmaceutsko istraživanje radili su na istraživanju „isporuke” oralnog inzulina u krvotok dugi niz godina. Njihov prvi uspješan pokušaj realiziran je 2012. godine kada su razvili oblik kojim se uspješno mogla regulirati razina šećera u krvi kod štakora. No, korišteni su materijali bili preskupi pa su odustali od komercijalizacije toga lijeka.
Sada u članku objavljenom u časopisu Biomacromolecules isti znanstvenici navode kako su pronašli jeftiniji i pouzdaniji način „isporuke” inzulina u krvotok. Naime, uspjeli su prevladati dvije glavne prepreke time što su inzulin „upakirali” u sitne vrećice lipida (masti) dodajući na njih folnu kiselinu (vitamin B9) kako bi poboljšali apsorpciju inzulina u krvotok. Lipidi koje koriste su jeftini i već su ranije bili uspješno korišteni za „isporuku” nekih drugih lijekova. Oni pomažu zaštititi inzulin od želučanih enzima koji nastaju u tankom crijevu. Prilikom ulaska lipida u tanko crijevo, posebne stanice kojima su obloženi privlače folnu kiselinu koja pomaže aktivirati mehanizam kojim se velikim molekulama olakšava prolazak u krvotok.
Najvažniji dio istraživanja tek treba uslijediti. Naime, nakon uspješno provedenog testiranja na štakorima istraživanje bi se trebalo provesti i na ljudima. No, kako je Jain rekao, „državni institut poput njihovog jednostavno ne raspolaže tolikim novčanim sredstvima potrebnima za provođenje takvih kompliciranih kliničkih istraživanja”. Možda će im u tom naumu ipak pomoći nekoliko velikih farmaceutskih tvrtki (Oramed, Novo Nordisk, Biocon itd.) koje su već desetljećima u potrazi za takvim oblikom inzulina.
Izvor: LiveScience