Istina o eksperimentiranju na životinjama

Američki znanstvenik i istraživač dr. William T. Talman napisao je osvrt na temu predlaganja zabrane laboratorijskih istraživanja na životinjama, kojega ovdje donosimo u cijelosti.

Pretpostavljam da većina ljudi ne shvaća kako svoje zdravlje, pa čak i živote, duguju istraživanjima provedenima na životinjama. Organizacije za “prava životinja” zahtijevaju – prema onome kako se izjašnjavaju – ukidanje svih takvih istraživanja. Neki će lažno tvrditi da učinkovite terapije za ljudske bolesti ne mogu proizaći iz istraživanja na životinjama te da većina životinja korištenih u istraživanjima nije zaštićena zakonom. S obzirom na njihove navedene ciljeve, prihvaćanje takvih izjava zdravo za gotovo bilo bi kao da kupujemo rabljeni automobil na temelju reklame, ne provjerivši “što se nalazi ispod haube”.

Za razliku od tvrdnji da ništa medicinski korisno nije proisteklo iz istraživanja na životinjama, američka državna služba za zdravstvo U.S. Public Health Service izjavila je 1994. godine da je “gotovo svako medicinsko dostignuće prošloga stoljeća izravno ili neizravno bilo ovisno o istraživanju na životinjama.” Nadalje, valja imati na umu da je tijekom posljednjih četrdeset godina samo jedna Nobelova nagrada za fiziologiju i medicinu bila dodijeljena za fundamentalna otkrića koja se nisu temeljila na istraživanju na životinjama. Znanja stečena kao rezultat otkrića vrijednih Nobelove nagrade utrla su put daljnjim otkrićima, a posljedično tome i novim terapijama i lijekovima. Brzi pogled na popis Nobelovih nagrada za područja fiziologije i medicine ne samo da govori o vitalnoj ulozi životinja u biomedicinskim istraživanjima, nego i o utjecaju kojega su ta istraživanja imala na čovječanstvo. Čak i kad se radi o fundamentalnim, revolucionarnim otkrićima, važan doprinos životinja u tim istraživanjima ne završava otkrićem i nije ograničen na jednu od aplikacija povezanih s bolesti. Naprotiv, prvo otkriće često pokreće nova otkrića s drugim kliničkim aplikacijama.

Istina je da rezultate dobivene u istraživanjima na životinjama moramo oprezno primjenjivati na ljude. Ta je potreba prepoznata u propisima koji nalažu da se za testiranje novih lijekova mora koristiti više od jedne životinjske vrste prije nego što će se početi primjenjivati na ljude. Ponekad oni koji žele zabraniti korištenje životinja u istraživanjima tvrde da bi nove terapije trebalo testirati na ljudima, a ne na životinjama. Stvarno! Jesu li oni spremni volontirati? Čak i kad bi bili, čak i ako su neki prisiljeni na to (recimo zarobljenici ili pacijenti u terminalnoj fazi bolesti), želimo li doista usmjeriti naše društvo u tom pravcu? Treba li vrijednost pridodanu čovjeku rangirati prema kriterijima koje postavlja netko drugi, tako se da oni na nižemu rangu mogu podvrgnuti neprovjerenim terapijama? Trebamo odbaciti svaki od prijedloga koji vode takvoj vrsti društva.

Nemojte misliti da su razvoj lijekova ili testiranje potencijalnih lijekova jedina vrijednost koja dolazi od istraživanja u kojima se koriste životinje. Zapravo, proučavanje živih bića omogućava znanstvenicima da nauče kako funkcioniraju živi sustavi. Nova saznanja često proširuju naše razumijevanje ljudske fiziologije. Mnogo je slojeva nužnih za razumijevanje. Ti slojevi se kreću od onoga što je poznato kao “razina sustava”, gdje znanstvenici istražuju sustav tijela u cjelini i kako ono funkcionira na integrirani način, pa sve do stanične i kemijske razine. Ono što je naučeno u eksperimentiranju na životinjama, bilo da se radi o štakorima, mačkama, psima ili nekoj drugoj vrsti, izravno je preneseno na razumijevanje ljudske fiziologije i liječenje brojnih bolesti. Transfer znanja na ljude moguć je zbog toga što su se, tijekom evolucije, one funkcije koje su najbolje prilagodile živa bića njihovim okruženjima, održale i općenito evoluirale u smislu boljega funkcioniranja.

Važno je shvatiti da istraživanja na životinjama nisu rađena samo radi razvijanja medicinskih terapija kod ljudi i ne vode samo u tom smjeru. Dapače, iz takvih studija također proizlaze i terapije za druge životinje. Sjetimo se, primjerice, da je povratak sposobnosti hodanja u paraliziranih pasa rezultat istraživanja provedenoga na glodavcima i psima. Implikacije za ljude su velike, ali je jasno da su velike i za životinje s ozljedama kralježnice. To valja imati na umu kada se govori da terapije ne bi trebale biti testirane na životinjama. Moramo shvatiti jedno – kada bi sva testiranja radili na ljudima, i naši bi kućni ljubimci izgubili koristi od nekih lijekova čija upotrebljivost nije otkrivena kod ljudi. Nadalje, životinje liječene lijekovima koji su bili testirani samo na ljudima mogle bi uginuti od nuspojava do kojih nije došlo kod ljudskih ispitanika. Primjerice, premda je aspirin općenito siguran za ljude, metabolizam mačaka se razlikuje od ljudskoga. Budući da metabolizam mačke ne može očistiti tijelo od aspirina, ona bi vrlo lako mogla uginuti od toga ili sličnoga lijeka, makar koliko on bio dobroćudan.

Studije na životinjama pomažu i kod odgovaranja na pitanje hoće li nove terapije biti sigurne za ljude. Je li poznavanje sigurnosti samo po sebi prenosivo bez ispitivanja na drugim vrstama? U prvo vrijeme možda i nije, ali kada otkrijemo da se rezultati ne mogu prenijeti na ljude često se zapitamo “zašto”, što pak vodi prema boljemu razumijevanju funkcioniranja ljudskoga tijela. Apsolutno je potrebno testirati sigurnost na životinjama, ali moramo obratiti pozornost na rezultate takvih studija. Potreba za oprezom naglašena je zbog događaja koji su se zbili 1950-ih i 1960-ih godina s lijekom talidomid, koji se koristio za liječenje mučnine tijekom trudnoće. Međutim, utvrđeno je da on dovodi do strahovitih deformacija udova (phocomelia) kod beba rođenih od žena koje su koristile taj lijek. Oni koji vas uvjeravaju kako istraživanja na životinjama nisu valjana i ukazuju na neuspjeh takvoga istraživanja prilikom otkrivanja phocomelie zaboravljaju reći da su istraživanja na pokusnim životinjama pokazala rizik od phocomelie kad je istraživanje bilo u cijelosti provedeno. Lijek se propisivao trudnicama prije nego što je bio testiran na trudnim životinjama. Kada se čuju vapaji onih koji se protive korištenju životinja u istraživanjima za ukidanje takvih ispitivanja sigurnosti, treba znati da u ovome slučaju talidomid nije odobrila američka agencija Food and Drug Administration, za uporabu u Sjedinjenim Državama jer je utvrđeno da nije učinjeno dovoljno eksperimentalnoga testiranja na životinjama kojima bi se opravdalo odobrenje toga lijeka. Žene u SAD-u, čija su djeca imala posljedice od njihovoga uzimanja talidomida, taj su lijek nabavljale izvan SAD-a. Stoga tvrditi da se u ovome slučaju ništa nije naučilo iz istraživanja na životinjama, zapravo predstavlja najbolji primjer revizionizma povijesti.

Zaslužuju li zaštitu životinje koje se koriste za istraživanja? Zaslužuju, i dobivaju ju. Američka vlada određuje stroge standarde za skrb o tim životinjama. Kada znanstvenici traže sredstva od Nacionalnoga instituta za zdravlje (NIH), u zahtjevu moraju vrlo jasno navesti za što će se životinje koristiti, zašto se u tome istraživanju ne može koristiti zamjena za životinje, na koji će se način pobrinuti da životinjama smanje ili eliminiraju bol ili patnju koju one mogu doživjeti kao rezultat istraživanja, kako je utvrđen broj životinja koje će se koristiti te da se u istraživanju ne ponavlja nešto što je već ranije istraženo i utvrđeno. Ako podnositelj zahtjeva za financiranje ne uspije odgovoriti na ta pitanja, njegovo istraživanje neće biti financirano, bez obzira koliko bi to moglo biti važno za znanost, dok ne osigura pravilnu skrb i ispravno korištenje životinja za istraživanje.

Postoje brojni načini kojima američki savezni zakoni i propisi štite životinje. Kada oni koji se protive korištenju životinja u istraživanjima govore da 95% svih životinja koje se koriste u istraživanju ne spada pod zaštitu američkoga Zakona o dobrobiti životinja (AWA), tada oni govore djelomičnu istinu koja dovodi u zabludu. Istina je da većina životinja korištenih u istraživanju nije obuhvaćena zakonom AWA, koji ne pokriva korištenje štakora, miševa i ptica te da velika većina modernih istraživanja uključuje miševe. Međutim, ono što oni ne govore jest da je upotreba tih vrsta, koje nisu obuhvaćene zakonom AWA, zapravo zaštićena Politikom o skrbi za ljude i korištenju laboratorijskih životinja američke državne službe za javno zdravlje U.S. Public Health Service (PHS), koja se primjenjuje kada ona financira istraživanje. Nadalje, većina istraživačkih institucija i sveučilišta dobrovoljno ima grupu za nadzor, tj. udrugu za procjenu i akreditaciju laboratorijskih životinja Association for Assessment and Accreditation of Laboratory Animal Care International (AAALAC), koja redovito pregledava njihove objekte kako bi se osiguralo da korištenje svih životinja bude u skladu sa saveznim zakonima i propisima.

Može li se životinje zlostavljati u istraživačkim laboratorijima? Da, to se može dogoditi kao što se može dogoditi u bilo kojoj situaciji, ali kao što je opisano gore, doneseni su jaki zakoni i institucionalne politike kako bi se spriječilo zlostavljanje. Kako su neke priče o “zlostavljanju” životinja izašle na vidjelo? Poznato je da su borci za prava životinja mjesecima promatrali prakse istraživanja na životinjama kao prikriveni špijuni samo kako bi mogli napraviti film da se uvjeri javnost da je znanost koja koristi životinje zlo, pri čemu su dopuštali da životinje trpe ono za što oni tvrde da je ponašanje manje od optimalne skrbi za životinje. Razmislite malo o tome: ako ste zabrinuti za dobrobit životinja kao što sam i ja, i kao što je svaki znanstvenik kojega znam, ne biste li učinili sve što je u vašoj moći kako biste zaštitili te životinje u trenutku kada vidite da se prema njima netko nehumano ponaša? Sigurno biste htjeli to učiniti. Ako ste vidjeli praksu koju je potrebno ispraviti, ne biste li nešto učinili što je brže moguće kako bi se usvojile najbolje prakse? Opet, naravno da biste to učinili.

Zar se također ne čini neprimjerenim da se neki, koji propovijedaju toliku brigu za živote životinja tako malo brinu za ljudske živote da bi bili kadri ugroziti život znanstvenika čiji je cilj otkriti lijek za ljude? To je upravo ono što se sve češće događa. Samo prošli mjesec, ovaj put u Čileu, članovi udruge Animal Liberation Front preuzeli su odgovornost za postavljanje bombi u automobile znanstvenika koji su došli na skup u toj zemlji. To se dogodilo u Čileu, ali postoji prijetnja i u SAD-u. U Kaliforniji, znanstvenici na sveučilištu UCLA, kao i njihovi susjedi, izloženi su prijetnjama i Molotovljevim koktelima. Jedan Molotovljev koktel namijenjen znanstveniku završio je na trijemu bezazlene starije susjede koja je srećom izbjegla ozbiljnije ozljede.

Traže li svi članovi udruga za prava životinja da se ozlijedi znanstvenike? Naravno da ne! Gaje li svi članovi udruga za prava životinja iracionalna uvjerenja o uporabi životinja u istraživanju? Opet, naravno da ne! Po istoj logici, rijetki slučajevi zlostavljanja životinja u istraživačkim laboratorijima ne znače da znanstvenici u cjelini ne mare za dobrobit svojih životinja. Ništa ne može biti dalje od istine! Većina znanstvenika je, zapravo, milosrdna i želi osigurati optimalnu skrb za životinje koje koriste u istraživanju. Oni znaju i da je briga o tim životinjama kritična varijabla u rezultatima njihovih istraživanja. Stoga, vjerodostojno tumačenje njihovih istraživanja ovisi o kontroli te varijable.

Dakle, o ovome trebate vi sami odlučiti. Podržava li ovaj kratki pregled ideju da je korištenje životinja u istraživanju loše? Bi li nam bilo bolje da je upotreba svih životinja bila zabranjena u istraživanju? Ako je vaš odgovor na ova pitanja “da”, onda budite svjesni da biste izabrali svijet bez terapija ili lijekova za bolesti kao što su HIV/AIDS, srčani udar, moždani udar, Parkinsonova bolest, dječja paraliza, hepatitis, šećerna bolest, tetanus, boginje, tuberkuloza, upala pluća, reumatska groznica, i tako dalje, i tako dalje. To nije svijet koji bismo trebali prihvatiti, zaključuje dr. Talman.

Izvor: Huff Post Science