Skupina znanstvenika sa Sveučilišta Yale objavila je da je pronašla dokaze o postojanju vrste kornjače koja se smatrala izumrlom već više od jednog stoljeća. Vrstu je proučavao i sam Charles Darwin, kreator poznate teorije evolucije. Iako tako zvuči, ovo otkriće ipak nije senzacija, niti velika znanstvena novost. Naime, već se dulji niz godina pretpostavlja da je poznata galapagoška kornjače preživjela, barem u genetičkom smislu riječi. Kako je do toga došlo, pročitajte u nastavku!
Kada je davne 1835. godine brod HMS Beagle posjetio Galapagos, Charles Darwin je primjetio da su brojni otoci dom divovskim kornjačama koje su posjedovale brojne zajedničke značajke, ali su se ipak međusobno razlikovale od otoka do otoka. U svom remek djelu „Postanak vrsta”, koje je pripremao pune 22 godine, piše: ‘Nekoliko je otoka galapagoškog arhipelaga naseljeno, na vrlo čudesan način, vrlo blisko srodnim vrstama; tako da su stanovnici svakog pojedinog otoka, iako su uglavnom različiti, srodniji međusobno, nego s bilo kojim stanovnikom u drugom dijelu svijeta.’
Upravo je ova raspodjela ‘sličnih’ kornjača po raznim otocima bila jedan od dokaza koje je Darwin upotrijebio u oblikovanju svoje 
teorije evolucije putem prirodne selekcije (prikaz distribucije kornjača na otočju Galapagos može se vidjeti na ilustraciji desno). Međutim, od 15 poznatih vrsta s Galapagosa, 4 su izumrle – Chelonoidis elephantopus* za manje od dva desetljeća nakon što je ovaj veliki znanstvenik posjetio otok.
Stoga uopće ne čudi da je vijest o mogućem postojanju navedene vrste odjeknula poput bombe! Znanstvenici, naime, smatraju da divovske kornjače C. elephantopusipak nisu izumrle prije 150 godina, kako se do sada smatralo. Ova vrsta, koju karakterizira oklop sedlastog oblika, za razliku od ostalih vrsta čiji je oklop podsjećao na kupolu, živjela je na otoku Floreana i bila je jako izlovljavana od strane kitolovaca koji su je koristili kao hranu na svojim dugim i iscrpljujućim putovanjima. Kako je Floreana otok relativno niske nadmorske visine, iskorištavanje biljnog i životinjskog svijeta bilo je olakšano. Stoga je u 19. stoljeću ovaj otok predstavljao frekventno stajalište za brojne brodove. Najveći od svih otoka, Isabela, bio je manje razoren.
1994. godine skupina biologa proučavala je vrstu Chelonoidis becki koja je nativna vrsta otoka Isabela. Nakon uzimanja uzoraka krvi, uočili su da se genetski markeri nepoznate, strane vrste, koju su nazvali ‘alien’ (eng. izvanzemaljac), miješaju s DNK C. becki koja normalno obitava na otoku. Daljnim analizama kostiju otkrili su da je ‘alien’ zapravo C. elephantopus!
Prije tri godine, skupina od 40 biologa sa Sveučilišta Yale izvijestila je da je pronašla dokaze hibrida oko vulkana Wolf na sjevernom kraju otoka Isabela među nativnom populacijom C. becki. Istraživanje je obuhvaćalo uzimanje uzorka krvi čak 1669 divovskih kornjača, što se smatra da je samo jedna petina ukupne populacije. Zadatak nije bio lako izvediv: svaku kornjaču je bilo potrebno okrenuti na leđa, te iz noge uzeti uzokak krvi za analizu. Možda zvuči jednostavno, ali neke jedinke mogu težiti i pola tone!
Ekspedicija je rezultirala pronalaskom 84 kornjače za koje se, prema genetičkim analizama, može reći da imaju čistokrvnog C. elephantopus kao roditelja, koji je križan s C. becki. Mnogi od ovih hibrida su bili prva generacija križanja. Trideset jedinki je bilo staro samo oko 15 godina, pa je vrlo izgledno da su njihovi roditelji još uvijek živi, ako uzmemo u obzir da mogu doživjeti 100 – 150 godina.
Znanstvenici su također procijenili da je za razinu genetske raznolikosti danas živućih, suvremenih hibrida potrebno najmanje 38 čistokrvnih kornjača s otoka Floreana.
Ironično, ali za opstanak ove vrste zaslužni su vjerojatno isti oni mornari s početka priče koji su kornjače istrebljivali u svrhu prehrane. Vjerojatno su ih na svojim brodovima prevozili s Floreane na 200 milja udaljenu Isabelu, što je daleko izvan njihovih plivačkih sposobnosti. Smatra se da su uspjele preživjeti jer na otoku nije bilo pitke vode za ljude, pa im stoga ovo mjesto nije bilo primamljivo, sve dok Galapagos nije postao nacionalni park Ekvadora.
Sljedeća ekspedicija planirana je krajem ove godine, a istraživači se nadaju da će uspjeti istražiti cijelu populaciju s otoka Isabela i pronaći barem jednu čistokrvnu kornjaču vrste C. elephantopus.To bi im omogućilo ponovno uspostavljanje vrste kroz križanje, nakon čega bi ih se moglo vratiti na prvotno stanište – otok Floreanu.
Izvor: Portal Biologija
