„Snaga” ovog stakla krije se u njegovoj mogućnosti da ne bude stalno deformirano zbog vanjskog utjecaja, poput, primjerice, bacanja cigle u nj. Mjeru, koju znanstvenici nazivaju modulom elastičnosti, u ovom slučaju može se uspoređivati s modulom elastičnosti čelika. Također, ovo staklo je poprilično teško ogrebati.
Ovakve karakteristike nisu slučajnost. Novo staklo sadržavat će spojeve aluminijskog oksida koji su poznati po svojoj čvrstoći. Aluminijski oksidi iz skupine Al2O3 zapravo su mineralni korundi koji su drugi po čvrstoći, odmah iza dijamanata, po Mohovoj ljestvici.
Određeni oksidi aluminija poznatiji su pod nazivom smjese „alumina”. Iako su njihova zadivljujuća svojstva dobro poznata već više vremena, htijenja kemičara da ih se dodaje u staklo u praksi su se pokazala veoma teškima. Naime, oduvijek su pokušavali spojiti aluminu i staklo, no koristili su spremnike u koje su ulijevali tekućinu, koja se, na njihovo zaprepaštenje, uvijek kristalizirala u kutovima i rubovima spremnika, tako da nije moglo doći do pravilnoga miješanja sa staklom.
Tekućine se uvijek pretvaraju u kruto stanje ako se imaju oko čega kristalizirati, što se naziva točka nukleacije. Voda se, primjerice, pretvara u led ako postoje čvrste čestice mjehurića oko kojih će se zamrznuti. Da bi riješili problem s aluminom, japanski znanstvenici levitirali su smjesu alumine i stakla unutar spremnika kisika kako bi spriječili pojavu točaka nukleacije.
Topljenjem ovih supstanci, koristeći lasere ugljičnog dioksida, stvoreno je staklo s 50% alumine. Ova metoda poznata je kao aerodinamična levitacija, a njome se proizvode savršeno tanka, prozirna, optički idealna i lagana stakla.
Izvori: UPI, Clan5
