Čovječanstvo oduvijek pokušava pronaći odgovor na pitanje jesu li ljudi, načelno govoreći, dobri ili loši. Tisućama godina mislioci se pitaju imaju li ljudi u osnovi dobru narav koja je narušena zbog utjecaja društva ili smo loši, ali se kontroliramo zbog restrikcija koje nam nameće društvo u kojem živimo. Psihologija je došla do nekih saznanja koja bi nam mogla pomoći da se približimo odgovoru.
Jesu li ljudi dobri ili loši, pitanje je kojem se uvijek iznova vraćamo, a jedan od načina koji nam može pomoći da dođemo do odgovora jest pomno promatranje ponašanja kod male djece.
Jedan od načina na koji možemo propitivati naše fundamentalne karakteristike je promatranje beba. Umovi male djece pružaju nam fantastičan uvid u ljudsku narav. Sasvim mala djeca su pod minimalnim utjecajem kulturnog okruženja. Još nisu stekla prijatelje, nikad nisu bila u školi i nisu pročitala nijednu knjigu. Još uvijek nisu u stanju kontrolirati svoje osjećaje, a kamoli ih izraziti riječima, stoga njihovi umovi predstavljaju najviši stupanj nevinosti kojeg čovjek uopće može doseći.
Problem je jedino u tome što nas nedostatak govornog izražavanja može zavarati u procjenjivanju njihovog mišljenja. Kod istraživanja obično zamolimo ljude za sudjelovanje, dajemo im uputstva ili tražimo odgovore na određena pitanja što u oba slučaja podrazumijeva upotrebu jezika. Rad sa malom djecom može biti simpatičan, ali ona nisu u stanju biti poslušna. Što znatiželjan psiholog može napraviti?
Na sreću, govor nije uvijek potreban ako želimo izraziti svoje mišljenje. Bebe će posezati za stvarima koje vole i žele i duže će zadržati pažnju na onome što ih iznenađuje. Domišljati eksperimenti provedeni na sveučilištu Yale koristili su se upravo ovim kako bi zavirili u dječje umove. Rezultati do kojih su došli ukazuju na to da ljudi i u najranijoj dobi pokazuju osjećaj za dobro i zlo i instinktivno odabiru dobro.
Na koji način su znanstvenici došli do takvih rezultata? S obzirom na to da bebe ne mogu dugo zadržati pažnju, eksperimenti su morali biti kraći i zabavniji nego što je to većina psiholoških eksperimenata. To je u osnovi bilo nalik lutkarskoj predstavi ; postavljena je neka vrsta scene koja je predstavljala svijetlo zeleno brdo sa likovima jarkih boja izrezanim u obliku trokuta, kruga i kvadrata i sa improviziranim očima. Izveden je kratki igrokaz u kojem se jedan od likova mučio pokušavajući se popeti na brdo i pri tom ponovo padao natrag. U sljedećoj fazi uključena su preostala dva lika od kojih je jedan pomagao penjaču gurajući ga odostraga, dok ga je drugi ometao gurajući ga nazad.
Ovdje se sa psihološkog gledišta događa nešto nevjerojatno. Svi ljudi su u stanju interpretirati radnju ovog igrokaza iako su lutke samo oblici koji ne iskazuju ljudske emocije niti proizvode ljudske glasove. Oni se samo kreću, ali svatko u ovom kretanju prepoznaje smisao i karakteristike likova. Ali ono što se zatim događalo daje nam dublji uvid u ljudsku prirodu.
Nakon igrokaza bebama su ponuđene dvije “lutke”-oblik koji je u igrokazu predstavljao pomagača i onaj koji je pravio probleme. Ispostavilo se da bebe mahom izabiru oblik koji je predstavljao pomagača što bi moglo značiti da bebe nisu vidjele samo nasumično kretanje nego su shvatile da jedan od likova želi pomoći dok je drugi problematičan.
Kako bi potvrdili ove rezultate proveden je još jedan eksperiment u kojem su likovi u igrokazu imali izbor: pridružiti se liku koji je predstavljao pomagača ili onom koji ga je gurao prema dolje. Mjereno je vrijeme koje bebe provedu promatrajući oba scenarija kako bi se procijenio njihov stav. Znatno više vremena bebe su zadržavale pogled dok se penjač približavao onom obliku koji mu je pravio probleme, nego dok se kretao prema obliku koji je predstavljao pomagača. Ono što bi i nama bilo prirodno je da penjač krene prema obliku koji mu je pomagao, a očito je da je to ishod koji su očekivale i bebe. Njihovo zadržavanje pažnje na obrnutom scenariju očito je bilo odraz njihovog iznenađenja, kao što bi se i sami iznenadili kad bi vidjeli da se neko srdačno grli sa osobom koja ga je netom prije gurala i odmagala mu. Ovo istraživanje ukazuje na to da mozak bebe i prije nego je došao u doticaj sa kulturom već ima određenu predodžbu o tome kako bi se ljudi trebali ponašati.
Ne samo da su bebe u stanju prepoznati motivaciju pokretnih likova već pokazuju veću sklonost ka likovima koji pomažu od onih koji nastoje odmoći.
Ovaj eksperiment ne predstavlja konačno rasvjetljivanje ljudske prirode. Cinici bi mogli reći da on samo pokazuje da su bebe motivirane svojim interesom i da očekuju da se i drugi ponašaju na isti način. On ipak ukazuje na to da je prirodno da se razvoj naše svijesti temelji na sposobnosti osmišljavanja našeg svijeta na principu motivacije, što je čvrsto povezano sa našim fundamentalnim instinktom zbog kojeg smo skloni onome u čemu prepoznajemo prijateljske namjere, a neskloni onome u čemu vidimo zlonamjernost. A upravo to su temelji na kojima odrasle osobe grade svoju moralnost.
Izvor: BBC
