POČETAK JEDNOG LIJEPOG PRIJATELJSTVA – DOMESTIFIKACIJA PASA
Činjenica da se vuk transformirao iz sumnjive, divlje zvijeri u poslušnog i umiljatog psića može se činiti nevjerojatnim. No, znanstvenici su koristili DNK dokaze koji pokazuju da je više nego vjerojatno da pas zaista potječe od sivog vuka.
Iako su najstariji fosili pripitomljenog psa pronađeni u 14 000 godina starom psećem grobu, DNK dokazi sugeriraju da su se psi razišli s vukovima mnogo ranije (s procjenama u rasponu od 15 000 do prije više od 100 000 godina). Bez obzira na to, povjesničari se slažu da su ljudi pripitomili psa prije bilo koje druge životinje, čime je pas čovjekov nastariji prijatelj, ako ne i najbolji.
Znanstvenici mogu samo nagađati kako su se psi i ljudi prvi put sprijateljili. Popularna teorija je da su ljudi počeli uzimati štenad vukova koju su mogli ukrotiti. Druga teorija je da su postojali vukovi koji su se hranili raznim ostacima, zbog čega su se približili ljudima. Možda su baš ti vukovi evoluirali u psa putem prirodne selekcije.
Budući da su vukovi skupljeni u čopor, čovjeku nije bilo teško postaviti se na mjesto „najviše rangiranog vuka”. Dakle, životinje su brzo naučile poslušati. Negdje u procesu pripitomljavanja, ukroćen vuk i čovjek postali su dinamičan duo izvrstan za lov. Kombinacija ljudske genijalnosti i brzine te divljaštva vuka činile su ovom paru obostranu korist.
Međutim, evolucija vuka u psa i dalje postavlja pitanje – zašto psi izgledaju toliko drugačije od vukova? Ruski genetičar Dmitri Belyaev bio je u stanju riješiti dio misterija vezan uz drastičnu promjenu vuka. Nastojao je dobiti pasminu pitome lisice kroz nekoliko generacija selektivnog uzgoja. Ne samo da je došao do pitome lisice, već je ona imala i osobine slične psima.
Iako nam DNK dokazi govore da su vukovi preci pasa, a ne lisice, ovaj eksperiment otkrio je iznenađujuća otkrića o tome kako ponašanje i izgled može biti promijenjen kod psa. Lisice su postale pitome, razvile su spuštene uši, kratke njuške, visoko postavljene repove, a čak su i imale tendenciju za lajanjem. Začudo, mnoge od tih karakteristika su odsutne kod divlje lisice, kao što su odsutne i kod vukova. Zapravo ni prirodna ni umjetna selekcija ne mogu namjerno izvući neke osobine kao što su lajanje, za to mora najprije postojati gen.
Balyaeva otkrića pomogla su nam da shvatimo kako su različite pasmine pasa uspjele međusobno izgledati toliko različito, dok vukovi izgledaju relativno ujednačeno. Pripitomljavanje je dovelo do varijacija neviđenih u divljih vukova. Sve te varijacije su ljudi prihvatili, pa tako i mogli koristiti veće i brže pse za lov. Tako su ljudi uzgajali različite pse za različite svrhe. U 19. stoljeću vidjeli smo nagli porast u broju pasmina uz nastupe na izložbama pasa.
Sad kad smo naučili o pripitomljavanju pasa, saznat ćemo kako je mačja šapa pronašla svoj put u naša srca i domove.
ZNATIŽELJA JE UKROTILA MAČKU – DOMESTIFIKACIJA MAČAKA
U oštrom kontrastu sa psima, mačke nisu evoluirale toliko različite od svojih divljih predaka. Ova činjenica otežala je znanstvenicima odrediti kada su točno mačke pripitomljene. Iako dokazi pokazuju da mačke vjerojatno nisu evoluirale iz modernih velikih mačaka poput lavova i tigrova, arheolozi ne mogu koristiti oblike starih kostiju i znanstvenici ne mogu istraživati DNK u razlikovanju starih malih divljih mačaka i modernih domaćih mačaka. Međutim, neki dokazi navode znanstvenike da vjeruju da je moderna mačka (Felus catus) povezana s europskom divljom mačkom (Felis silvestris) i afričkom divljom mačkom (Felis lybica), mačke koja i dalje postoji u divljini.
Postoje tragovi koji daju uvjerljive dokaze o ranom mačjem pripitomljavanju. Naprimjer, iskopi groba starog 9 500 godina otkrili su ostatke čovjeka pokopanog uz mačke. Iz tog dokaza povjesničari smatraju da su najvjerojatnije od tog vremena ljudi bili osobno vezani za svoje mačje prijatelje. Blizina čovjeka i mačaka pokazuje da je pokop bio namjeran i da su mačke održale važnu ulogu u toj kulturi.
Čak i ako je vrijeme kada su mačke postale pitome samo nagađanje, malo je lakše raspravljati o tome zašto su je ljudi prihvatili u svoje živote. Svaki klinac koji je vidio Tom & Jerry crtani film, upoznao je mačku koja baš i ne simpatizira miševe. Uobičajeno su mačke uspješnije i vještije u hvatanju glodavaca nego što je to bio Tom. Upravo ta vještina učinila je mačke toliko privlačne ljudima. U zamjenu za glodavce i hranu te krov nad glavom, mačke su uglavnom prevladale svoju averziju prema pripitomljavanju.
Mačke vjerojatno nije bilo jednako lako pripitomiti kao vuka jer mačke nemaju društvenu hijerarhiju koja omogućuje ljudima da preuzmu alfa ulogu. Vukovi putuju kao čopor iza najviše rangiranog vuka, a mačka je usamljena i ponosna životinja koja ne prima zapovijedi od nikoga. Iako je domaća mačka vrsta za sebe, njena neovisnot i činjenica da pripitomljavanje nije prouzročilo nikakve drastične promjene omogućilo joj je opstanak i u divljini, čak i ako je odrasla u raskoši ljudske kuće. Iako ne zna slušati ljudske naredbe, mogu se vezati uz čovjeka jer vjerojatno uživaju primajući hranu i zaštitu od svoga gospodara.
Iako je bilo lijepo imati partnere za lov i deratizaciju, ljudi su se morali osloniti na više od pasa i mačaka kako bi unaprijedili svoju civilizaciju. Dalje ćemo saznati kako su druge domaće životinje pomogle ljudima da napreduju u transportu i poljoprivredi.
TEGLEĆE ŽIVOTINJE – DOMESTIFIKACIJA GOVEDA I OSTALE STOKE
U početku je bilo očito da je stoka nudila ranim poljoprivrednicima zgodan izvor svježeg mesa i mlijeka. Na kraju su ljudi otkrili da životinje mogu također pomoći u poljoprivredi, mogu osigurati gnojivo i materijal za novu odjeću. Evo popisa nekih od glavnih domaćih životinja koje su imale zapaženu ulogu u povijesti čovječanstva.
Divlji bik je izumrla vrsta koja služi kao predak današnjem pitomom govedu. U mjestima poput Bliskog istoka i Afrike ljudi su počeli pripitomljavanje goveda. Ove životinje kasnije su se razvile u stoku koju imamo danas. Možda je njihov najvažniji doprinos bio u oranju zemlje, čime se proširilo poljoprivredno zemljište, a na taj način značajno se povećao i prinos.
Volovi na neki način u svojoj važnosti zasjenjuju izum kotač za rane ljudske civilizacije. Jer na tim kotačima bez silne snage vola, ne bi mogli povlačiti teške terete te bi život bio znatno teži.
Uz pse, ovce su možda najstarija pripitomljena vrsta životinja. Da bi iskoristili vunu, ljudi su uzgajali divlje ovce. Postalo je očito da je za uzgoj tih životinja bilo potrebno samo preuzeti ulogu vođe u njihovoj društvenoj hijerarhiji. Iako se pripitomljavanje dogodilo 9 000 godina prije Krista, tkanja vune nije bilo do oko 4 000 godina prije Krista.
Koze nisu izbirljive u jedenju, što ih čini korisnima u njihovoj sposobnosti preživljavanja na suhom i neplodnom zemljištu. Siromašni ljudi koji su imali nešto malo sredstava, mogli su koristiti kozu za meso, mlijeko i materijale poput kašmira.
Ljudi su razvili svinje pripitomljavanjem divljih svinja. One su imale ukus za otpad te su jele iz ljudskog smeća, čime se dio smeća reciklirao. A ljudi su pak jeli svinjsko meso.
Dalje ćemo pogledati primjere na mnogim drugim životinjama. Radi se o prijevozu na velike udaljenosti i o teškom teretu.
DOMESTIFIKACIJA ŽIVOTINJA ZA TRANSPORT
Prije izuma parnog stroja, automobila i zrakoplova, postojao je konj. Iako to možda izgleda primitivno u usporedbi s modernim prijevozom, imajte na umu da su životinje zaslužne za neke od najvećih napredaka civilizacije u trgovini i migraciji. Ovdje su neke od najznačajnijih životinja koje su ljudima omogućile prijevoz.
Ispitivanja tla otkrila su ostatke visokih koncentracija konjskog gnoja u blizini antičkog naselja, što je dokaz da su konji bili udomaćeni prije 5 600 godina. Također, DNA dokazi pokazuju da današnji pripitomljeni konji imaju korijene u mnogim zemljama i iz različitih stada. Iako su konji u početku vjerojatno bili korišteni za meso i mlijeko, navikli su se i na vuču konja te na jahanje. Konji su ljudima dali mogućnost putovanja na velike udaljenosti. Na kraju, Rimljani su ih čak koristili u utrkama kola.
Egipćani su pripitomili magarca otprilike u isto vrijeme kad je bio pripitomljen i konj. Oni su magarca štovali. Arheolozi su pronašli posebna grobna mjesta magaraca, što upućuje na to da su te životinje bile vrlo važne i štovane.
Deve mogu nositi velik teret i to s malo vode za piće. Stoga su ljudi u pustinjskim područjima uvelike profitirali od domestificiranih deva. Naime, iako ljudi obično povezuju deve s vrućim područjima, postoji deva koja ima gustu, čupavu dlaku koja joj omogućuje da izdrži hladne klime. Iako se na početku koristila njihova dlaka, meso i mlijeko, na kraju su ih ljudi koristili za prijevoz teških tereta na velike udaljenosti.
Iako su stoka i transport učinili veliki pomak u civilizaciji, ne smijemo zaboraviti na male životinje. Dalje ćemo naučiti koje doprinose imaju glodavci, insekti te druge životinje kroz pripitomljavanje.
KORIŠTENJE DRUGIH ŽIVOTINJA
Ljudi su imali priliku pripitomiti velik broj različitih životinja, što je dovelo do različitih prednosti u svakodnevnom životu kroz različite funkcije.
Kokoši i pijetlovi su možda u početku bili pripitomljeni zbog borbi. Tek kasnijim pripitomljavanjem su kokoši birane za proizvodnju jaja.
Indijanci su vjerojatno prvi pripitomili puricu, a Europa nije bila upoznata s ovom životinjom sve do 16. stoljeća. Purica je jedna od rijetkih domaćih životinja koja je izvorno iz Amerike, zbog čega ima smisla što Dan zahvalnosti Amerikanci slave jedući puru.
Prije 19. stoljeća ljudi su se oslanjali na med kao glavni izvor slatkoće. Med su uzimali iz košnica, a pritom su mnogo riskirali. Lorenzo Lorraine Langstroth znatno je unaprijedio strukturu košnice, kako bi se stvorile učinkovitije metode proizvodnje meda.
Dudov svilac proizvodi čahure za jaja koje ljudi mogu koristiti za svilu. Povjesničari misle da je proizvodnja svile počela u Kini oko 3000 godina prije Krista.
Do prvog stoljeća prije Krista ljudi su koristili tvorove da bi istjerali zečeve iz svojih domova u zemlju. Srednjovjekovni Francuski redovnici kasnije su pripitomljenog kunića koristili za hranu.
Podrijetlo domaćeg hrčka seže samo do 1930. godine, kada je majka sa svojim bebama hrčcima bila uhvaćena u Siriji. U početku su ljudi prepoznali vrijednost hrčka u znanstvenim eksperimentima, a kasnije su ga držali kao kućnog ljubimca. S obzirom da su poznati po brzom reprodukcijskom ciklusu, nije iznenađenje to što je cijela njihova populacija proizašla iz te jedne obitelji.
