Svemir se širi
Kada noću pogledamo nebo, zvijezde koje vidimo nalaze se unutar naše galaksije. No, postoje neke „nejasne mrlje“ za koje trebamo teleskop kako bismo ih bolje vidjeli. Te „mrlje“ su druge galaksije poput naše, ali su puno dalje od nas nego zvijezde koje vidimo.
Ako te galaksije pogledamo pobliže, očekujemo da se neke galaksije kreću prema nama, a neke udaljavaju od nas. Istina je da se gotovo sve galaksije udaljavaju od nas, neke čak i velikom brzinom.
Znamo da se galaksije udaljavaju od nas zbog utjecaja zvanoga ‘crveni pomak’ (engl. red-shift). To možemo usporediti s automobilom kojemu je zvuk viši kada nam se približava, a dublji kada se udaljava.
Ako se većina galaksija udaljava od nas, možemo zaključiti da se svemir širi; to ne znači da je Zemlja u središtu svemira. Možemo zamisliti svemir kao kolač koji se širi u pećnici. Svaka točka se udaljava od neke druge točke bez obzira gdje se nalazi.
Činjenica da se svemir širi sugerira nam da je nekada bio manji i kompaktniji. Ako se vratimo dovoljno daleko u prošlost, postojao je trenutak kada je sva materija u svemiru bila u jednoj točki i zatim eksplodirala prema van. Taj trenutak se naziva ‘Veliki prasak’. Prema trenutnoj veličini svemira i brzini kojom se širi možemo zaključiti da se taj trenutak dogodio prije otprilike 14 milijardi godina.
Možemo vidjeti svjetlo koje je ostalo nakon Velikoga praska
Ne možemo ga vidjeti golim okom, ali možemo nekim teleskopima. Naše oko vidi samo dio svjetla u svemiru. Pored vidljivoga svjetla postoje i druge vrste svjetla, poput X-zraka, infracrvenoga svjetla, ultraljubičastoga svjetla, radiovalova i mikrovalova. Ta svjetla imaju kraće ili duže valne duljine od vidljivoga svjetla.
Nakon Velikoga praska svemir je bio poplavljen nevjerojatno sjajnim svjetlom. Kako se svemir širio, svjetlo se rastegnulo i pretvorilo u mikrovalove koje ne možemo vidjeti golim okom.
Posebnim teleskopom možemo vidjeti svjetlo koje je nastalo kada i svemir. Zapravo, kada gledate kroz teleskop vidite čitavo nebo ispunjeno posebnim sjajem, danju i noću. Za razliku od svjetla koje dolazi od zvijezda, ovaj sjaj je isti bez obzira otkud ga promatrate te kad i gdje se nalazite.
Gledanje u svemir je kao gledanje u prošlost. Svjetlu s objekata koji su jako udaljeni treba više vremena da dođe do nas nego svjetlu s objekata koji su blizu. Ako je objekt milijun svjetlosnih godina od nas, mi zapravo gledamo kako je on izgledao prije milijun godina.
Teleskopi su danas toliko razvijeni da možemo vidjeti objekte koji su udaljeni od nas milijarde svjetlosnih godina.
Ako se Veliki prasak stvarno dogodio, možemo očekivati da ćemo gledajući dovoljno daleko otkriti oblake plina koji se još nisu pretvorili u zvijezde i galaksije. Ti oblaci bi trebali imati drugačiji sadržaj nego što ga ima moderni svemir. Razlog tome je to što je većina kemijskih elemenata u modernome svemiru nastala unutar zvijezda. Najraniji oblaci plina ne sadrže kompleksne elemente. Oni bi trebali u potpunosti biti sastavljeni od osnovnih elementa, vodika i helija.
Nedavno, daleko u svemiru pronađeni su takvi oblaci plina. Neki od njih su stari oko 15 milijardi godina. Čak i s te nevjerojatne udaljenosti možemo zaključiti od čega su napravljeni analizirajući svjetlo koje prolazi kroz njih.
Ta analiza pokazuje da su sastavljeni većinom od vodika i helija, baš kao što teorija Velikoga praska predviđa.
Što je bilo prije Velikoga praska?
Ako se Veliki prasak i dogodio, što je bio uzrok i što je postojalo prije Velikoga praska? Ovo je jedno od najvećih pitanja u znanosti danas. Neki znanstvenici misle da se svemir nije proširio samo jednom nego se širio i skupljao mnogo puta.
Za druge, ovo pitanje ne zahtijeva odgovor. Stephen Hawking je sugerirao da je vrijeme počelo s Velikim praskom, i to je to.
Izvor: BBC
