Znanstvenici su izolirali mozgove pasa, mačaka i majmuna i održavali ih živima u kratkim periodima na jedan ili drugi način. No, najuspješniji model “preparacije cijeloga mozga” sisavaca razvijen je sredinom 1980-ih. Neuroznanstvenik Zdravstvenoga centra Langone na Sveučilištu u New Yorku, Rodolfo Llinás, razvio je način da se mozak mladoga zamorca održi živim tijekom jednoga standardnog radnog dana u tekućinom napunjenom spremniku.
Za početak, Llinás i njegovi kolege anesteziraju životinju, otvore joj prsni koš i hlade mozak ubrizgavanjem hladne otopinu u aortu. Nakon vađenja mozga iz lubanje istraživači ga pričvršćuju na dno spremnika sa svilenom niti i okružuju staklenim perlama da ne bi klizao po spremniku. Držali su mozak živim izravnim ubrizgavanjem kombinacije šećera, elektrolita i otopljenoga kisika (među ostalim sastojcima) u jednu od vertebralnih arterija. Ispostavilo se da je zamorac dobra životinja za preparaciju jer su njegove vertebralne arterije dostupne i jer je njegov mozak dovoljno malen za obradu, ali ne i premalen za fino seciranje.
Llinásova preparacija omogućuje mozgu da ga se bode s elektrodama, da se ubrizgava droga ili da ga se na drugi način proučava iz bilo kojega ugla dok su mu svi sklopovi netaknuti. No, postoji samo nekoliko laboratorija koji još uvijek koriste ovaj pristup, mnogi fiziolozi provode eksperimente na živim, netaknutim životinjama ili s kriškama živoga moždanog tkiva pohranjenoga u spremniku. “Preparaciju je teško i skupo održavati kao model za proučavanje mozga”, kaže neuroznanstvenik Clayton Dickson sa Sveučilišta u Alberti, koji je naučio tu metodu u Italiji. “Ona zahtijeva predan, kontinuiran i uporan istraživački kako bi mogla ispravno funkcionirati.”
Izvor: POPSCI
