Duga kao prst kod majmuna ili čak 60 centimetara kod morža. Riječ je o evolucijskom čudu – penisnoj kosti i njezinom konstantnom zbunjivanju znanstvenika oko pitanja zašto je nestala kod ljudi.
Iako su ljudi nekada imali kost u penisu, danas su oni i konji jedini predstavnici sisavaca koji su toga lišeni. S obzirom na to da se pojavljuje kod sisavaca u tolikoj raznolikosti veličina, prozvali su je najraznovrsnijom kosti na svijetu.
Ta ista kost i čovjek više ne idu u istu rečenicu, jer se evolucija pobrinula da je smjesti u ropotarnicu povijesti. Svima je jasno da je više nema, ali pitanje je kako je postupno došlo do tog gubitka?
Potaknuti upravo spomenutim razlikama u duljini penisne kosti kod životinja, znanstvenici londonskog sveučilišta su odlučili rekonstruirati evolucijsku pripovijest o penisnoj kosti.
Otkriveno je kako je kost prije 95 milijuna godina evoluirala kod sisavaca, a i da je bila prisutna kod onih prvih primata (prije oko 50 milijuna godina). Od tada pa nadalje kost je u penisu postajala veća kod nekih, a opet manja kod drugih životinja.
Primjer makaki majmuna kao životinje koja teži svega 10 kilograma svjedoči o iznimno dugačkoj penisnoj kosti u odnosu na cjelokupnu veličinu. Duljina joj je čak 5 centimetara, što je drastično dulje od kosti kod mangabeja, koji je ipak malo superiorniji po veličini.
Voditelj studije, Kit Opie, tvrdi da je penisna kost dulja kod onih vrsta kod kojih dolazi do produljene penetracije. To označava onu penetraciju koja traje više od tri minute, što predstavlja strategiju tjeranja konkurencije od ženke koju se oplođuje.
Upravo zato i služi kost penisa, jer se oslanja na vrh organa (a ne korijen) pa pruža strukturalnu podršku za dulju penetraciju.
Kod čimpanzi kratkoća kosti odgovara i kratkom trajanju čina od nekoliko sekundi. Kod njih se ženka pari sa svim mužjacima, jer tako stariji članovi nikad ne požele ubiti potomstvo misleći da je njihovo.
Nestanak kosti kod ljudi je vezan uz promjenu spolnog ponašanja. Prije se razmnožavalo i oplođivalo drukčije s drugim obrascem ponašanja kod broja seksualnih partnera.
Smanjivanjem broja partnera te posljedičnom monogamijom koja je postala dominantna, postupno je nestajao strah od konkurencije pa tako i potreba za dugotrajnim kopuliranjem.
S druge strane, sa stanfordskog sveučilišta tvrde da je gubitak kosti s vremenom doveo do manje osjetljivosti nadražaja muškarca te produljenjem spolnog odnosa i posljedično intenzivnijem povezivanjem parova te brigom za potomstvo.