Uistinu je fascinantno koliko medicinskih mitova okružuje praktički svaki organ našeg tijela, a pogotovo se to odnosi na mozak koji iz nekog razloga ponajviše fascinira laike i pseudoznanstvenike koji takve mitove produciraju.
„Jedan od mojih najomiljenijih mitova jest ideja da ljudi koriste samo 10% svog mozga“, piše psihologinja Claudia Hammond u svojoj kolumni za BBC. Ovaj mit zapravo je prilično intrigantan budući da indirektno sugerira kako bi ljudi u budućnosti mogli postati neusporedivo pametniji, kreativniji i uspješniji.
Samo kad bi pronašli način da aktiviraju 90% mozga koji, navodno, sada samo postoje, potpuno neiskorišteni. Istini za volju, ovaj mit mogao bi nas kao rasu inspirirati da se dodatno potrudimo kako bismo ostvarili svoje potencijale, no tu otprilike počinje i prestaje njegova korisnost.
Kako bi pobliže analizirali ovaj mit, prije svega si trebamo postaviti jedno pitanje – 10% čega trenutno koristimo? Ukoliko se radi o 10% pojedinih moždanih režnjeva, onda je ovaj mit prilično jednostavno „srušiti“.
Naime, neuroznanstvenici koristeći tehniku funkcionalne magnetske rezonancije mogu osobu doslovno „provući“ kroz magnetski skener i zabilježiti koje regije u mozgu se aktiviraju kada razmišljaju o nečem ili kada izvršavaju određene radnje.
Koristeći ovu tehniku, znanstvenici su otkrili da relativno jednostavne akcije poput stiska ruke ili izgovaranja nekoliko riječi zahtijevaju aktivnost mnogo više od 10% pojedinih dijelova mozga.
Dakle, mnogo više od naših maksimalnih mogućnosti koje pretpostavlja urbani mit s početka priče. Čak i kad svjesno ne obavljamo apsolutno nikakvu radnju, naš mozak je zapravo prilično zaposlen – bilo da kontrolira disanje i srčani ritam ili u „radnoj memoriji“ zadržava popis vaše to-do liste.
No, moguće je da se mit zapravo odnosi na 10% ukupnog broja moždanih stanica. Ako je tako, opet imamo loše vijesti za ljubitelje mitova – ni ta priča ne drži vodu. Svaki put kad neka od naših živčanih stanica prestane ispunjavati svoju funkciju, ona ili degenerira i odumire ili ju jednostavno „koloniziraju“ okolne stanice.
Ljudi naprosto ne mogu dopustiti da njihove moždane stanice budu besposlene, odnosno ne ispunjavaju određenu funkciju. Suviše su nam dragocjene da bi im naše tijelo to dopustilo.
Zapravo, ljudski mozak je ogromni potrošač resursa. Da bi moždano tkivo ostalo u optimalnom stanju, oko 20% kisika kojeg udišemo koristi se upravo za napajanje ovog iznimno važnog organa, tvrdi neuroznanstvenik Sergio Della Sala.
Istina je da priroda ponekad smisli uistinu zapanjujuće načine funkcioniranja živih bića, ali da smo tijekom evolucije razvili mozgove deset puta veće od onoga što nam treba, uistinu se doima malo nevjerojatnim. Pogotovo kada znamo da je upravo povećanje obujma mozga ključ našeg opstanka na planetu.
No, usprkos ovoj očitoj nelogičnosti, mnogi ljudi i dalje čvrsto vjeruju kako koristimo samo 10% ukupnih moždanih potencijala. Koliko je ova ideja raširena svjedoči i primjer neuroznanstvenice Sophie Scott.
Kada je sudjelovala na tečaju prve pomoći, instruktor je uvjeravao polaznike kako ozljede glave zapravo nisu pretjerano ozbiljne, budući da je velika vjerojatnost kako čovjek niti ne koristi dio mozga koji je ozlijeđen. Naravno, ovu pretpostavku temeljio je na ideji o 90% praktički beskorisnog prostora u ovom vitalnom organu; ideji koju svojom kolumnom Hammond pokušava pobiti.
Jasno, taj očito neuki instruktor nije bio u krivu samo u pogledu „činjenice 10%“ već je pokazao i temeljno neznanje o ozbiljnosti moždanih trauma. Čak i relativno mala ozljeda može imati ogromni utjecaj na ljudske živote.
No, dobro, sada kada su objašnjene mnoge nelogičnosti ideje iz naslova ovog članka potrebno je zapitati se kako je uopće ideja s toliko malo bioloških i fizioloških temelja postala ovoliko raširena? Nažalost, danas je prilično teško otkriti njen izvor, no moguće je kako je za njega odgovoran američki psiholog i filozof William Jones.
On je u svojoj knjizi „The Energies of Men“ iz 1908. godine napisao da „ljudi zapravo koriste veoma mali postotak svojih mentalnih i fizičkih potencijala“. Jones je bio vrlo optimističan i smatrao je kako ljudi mogu ostvariti mnogo više svojih potencijala, no nikada nije iznosio nikakve konkretne brojke ili postotke moždanih stanica koje ljudi trenutno koriste.
Famozni podatak o 10% iskorištenog mozga spominje se u predgovoru bestselera Dalea Carnegiea „How to Win Friends and Influence People“ iz 1936. godine, a ponekad ljudi govore da je Albert Einstein osobno procijenio konkretan postotak.
No, profesor Della Sala dao si je truda i pokušao pronaći točan izvor, ali čak i najbolji poznavatelji lika i djela Alberta Einsteina nisu mogli u svojim arhivima pronaći apsolutno nikakav dokaz da je slavni fizičar ikada napisao ili izgovorio tezu o 10% mozga koje ljudi koriste. Prema trenutno raspoloživim dokazima, podatak da je Albert Einstein autor ove veoma raširene hipoteze, vjerojatno također izmišljen.
Istini za volju, postoje dva (znanstvena) fenomena koja su mogla utjecati na pojavu famoznog podatka o 10%. Devet desetina stanica u mozgu su takozvane glijalne stanice. One su zapravo svojevrsna podrška, bijela tvar koja omogućava optimalno funkcioniranje preostalih 10% moždanih stanica – neurona. Kao što je poznato, neuroni tvore tzv. sivu tvar koja nam, jednostavnim riječima, omogućava da mislimo.
Dakle, moguće je da su ljudi čuli ovaj podatak i pretpostavili kako bi mogli „natjerati“ i glijalne moždane stanice da sudjeluju u procesu razmišljanja. Naravno, ovo je samo po sebi suluda ideja budući da je bijela tvar u potpunosti drugačijeg sastava od sive tvari. Jednostavno ne postoji način da bi se glijalne stanice odjednom mogle transformirati u neurone i tako naše mozgove učiniti 90% efikasnijima i bržima.
Ipak, kod određene (iznimno rijetke) grupe ljudi snimke moždanih aktivnosti otkrivaju nešto prilično neobično. Sredinom 1980. godine jedan britanski pedijatar nazvao je neuroznanstvenika Johna Lorbera i obavijestio ga kako trenutno liječi pacijenta koji jedva da je imao moždanog tkiva, a ipak je funkcionirao gotovo normalno. Ovo nam, jasna stvar, ne dokazuje da glijalne stanice u našim mozgovima mogu postati neuroni, ali zorno svjedoči o činjenici kako se ljudi mogu prilagoditi uistinu nevjerojatnim okolnostima.
Za kraj, potrebno je naglasiti kako sve ovo navedeno ne znači da su ljudi zauvijek limitirani s 10% neurona te da se u tom pogledu ne može očekivati nikakav napredak. Naravno, izgledno je kako u skorije vrijeme postotak neurona u našem mozgu neće rasti, ali to ne znači da nećemo napredovati.
Napretkom tehnologije ljudi svakodnevno uče i otkrivaju nove stvari. Danas otkrivamo sve više dokaza o tome kako sposobnost učenja može izazvati određene promjene u našem mozgu. Ali ne u smislu da se on povećava obujmom, već tako što stvaramo nove veze među živčanim stanicama i gubimo stare veze koje nam više nisu potrebne.
Na ovaj način mozak se uvijek može „reprogramirati“ da uči i razumijeva nove i kompliciranije stvari te nam na taj način osigurava stalan napredak.
Činjenica da mit o tek malenoj proporciji mozga koju koristimo nije točan vjerojatno će razočarati neke ljude. Taj postotak je jednostavno toliko nizak da otvara masivan potencijal i garantira nam razvitak neslućenih mogućnosti jednom kada naučimo koristiti preostalih 90%. Svi mi dijelimo istu želju da postanemo bolji, pametniji i kreativniji.
Dobra vijest je da to uistinu i možemo postati, ali samo ako se potrudimo. Pronalazak kraćeg puta otkrivanjem čarobnog lijeka za funkcioniranje dijela mozga kojeg (navodno) ne koristimo, naprosto nije način na koji ćemo postati ono čemu stremimo.
