Kvazar je vrlo udaljen, i energetski vrlo aktivan objekt. Izgleda kao da je daleko manji od pravih galaksija, ali isijava mnogo više energije od njih. Najudaljeniji poznati kvazari nalaze se dalje od većine najudaljenijih pronađenih galaksija.
Od naše su Galaksije udaljeni najmanje 10 milijardi svjetlosnih godina. Neke neobične galaksije, poznate pod imenom Seyfertove galaksije, imaju sjajna središta, a i kvazari bi mogli biti galaksije koje u središtu imaju nevjerojatno snažne izvore energije.
Nedavna promatranja ukazuju na to da su neki kvazari okruženi običnim zvijezdama. Kvazari vrlo jako zrače u području radio-valova i X-zraka, ali je svjetlost koja dopire do nas toliko slaba da nam izgledaju kao vrlo sitne zvijezde. Obzirom da su svi kvazari udaljeni od nas milijardama svjetlosnih godina, danas ih vidimo onakvima kakvi su bili prije mnogo vremena. “Mladi” kvazari ne postoje.
Priča o kvazarima počinje u ranim 1960-ima. Tada je bila popularna radio-astronomija i napravljeno je nekoliko kataloga nebeskih radio izvora. Ti su katalozi bili neprecizni, kao i tadašnji uređaji, i često se nisu poklapali s koordinatama vizualnih izvora. Jedan od takvih bio je i 3C-273, koji je danas najsjajniji poznati kvazar. Nalazi se u konstelaciji Virgo i ima prividnu magnitudu 12.8. Niti jedan drugi kvazar nije svjetliji od 16. magnitude. 3C-273 je imao sreću što se 5.8.1962. našao iza Mjeseca, pa su preko okultacije astronomi htjeli izračunati njegovu udaljenost. Rezultati su bili zapanjujući. Mjerenja su pokazala da je objekt udaljen 30 milijardi svjetlosnih godina. Da bi se to potvrdilo, teleskopom s Mount Palomara napravljen je spektar tog čudnog radio-izvora. Preko crvenog pomaka izmjerena je također udaljenost od 30 milijardi svjetlosnih godina, što za sobom povlači činjenicu da se radi o iznimno snažnom i još nepoznatom tipu objekta. 3C-273 i njemu slične pojave nazivali su u početku Quasi-Stellar Radio Source ili QSO, a danas je taj naziv skraćen u kvazar.
Kvazare vidimo, iako su toliko daleko, zato što su iznimno jaki. Važno je napomenuti da snaga prosječnog kvazara može nekoliko puta nadmašiti snagu cijele galaksije. Pretpostavlja se da su oni vrlo aktivna središta galaksija koje u središtu imaju crnu rupu. To bi moglo objasniti njihovu ogromnu snagu. U mnogim je slučajevima danas moguće vidjeti prateću galaksiju. Najnovija su istraživanja pokazala da se kvazari rađaju u okolišu “nasilne” interakcije ili čak sudara dviju galaksija. Moguće je da je kvazar samo jedna etapa u razvoju koja ne traje dugo. Prema procjenama, gledajući kvazare daleke oko 13 milijardi svjetlosnih godina unazad, gledamo Svemir kada je još bio jako mlad.
Istraživanjem kvazara ne istražujemo samo njih kao objekte, niti samu povijest Svemira, nego preko njihove svjetlosti možemo vidjeti i kroz što je sve ona prošla. Lako je prepoznati one spektralne linije koje ne dijele isti pomak prema crvenom (redshift) i preko njih doznati kojih tvari ima u međuzvjezdanom prostoru.
Osim toga, kvazari su već nekoliko puta potvrdili Einsteinovu teoriju relativnosti: dobar je primjer za to G2237+0305, poznatiji kao Einsteinov križ. To je zapravo masivna galaksija oko koje su prividno stvorene 4 slike kvazara koji se nalazi 7.6 milijardi svijetlosnih godina dalje, direktno iza galaksije. Takvu pojavu nazivamo gravitacijskom lećom, a predvidio ju je Einstein kao posljedicu savijanja prostora u prisutstvu velike mase.
