Ima li istine u teorijama zavjere o spuštanju na Mjesec?

Krajem 1960-ih, odnosno početkom 1970-ih godina američka svemirska agencija NASA lansirala je niz misija kojim su ljudi sletjeli na Mjesec. Apollo, kako se program zvao, bio je kulminacija svemirske utrke između Sjedinjenih Američkih Država i bivšeg Sovjetskog Saveza; dvije suparničke velesile, izbjegavajući direktni sukob, natjecale su se u svakom drugom polju, dokazujući svoju superiornost u odnosu na onu drugu.

Prvi ljudski koraci na Mjesecu nevjerojatan su uspjeh: od prvog leta zrakom do spuštanja na Mjesec prošlo je samo 66 godina, a od prvog satelita u orbiti do Armstrongovih besmrtnih riječi tek 12. Ovako rapidno napredovanje ponukalo je dio ljudi da posumnjaju u istinitost lunarnih misija, a neke od tih teorija svoje poklonike imaju i danas; osvrnut ćemo se na neke od njih.

Zastava se vijori na vjetru

Ukoliko promotrite zastavu na fotografiji, čini se kako se vijori na vjetru, iako ondje nema atmosfere. No isto tako ćete primijetiti kako su joj rubovi zategnuti, kako ne bi visila poput krpe. Vijorenje pak ne potječe od nikakvih vjetrova, nego je rezultat napora astronauta da učvrste zastavu u lunarnom tlu; klimajući i zabadajući zastavu u tlo, nastao je dojam kako se platno pomiče kao na vjetru. Kretanje platna se nastavilo još neko vrijeme po postavljanju iste, budući da na Mjesecu nema atmosfere koja bi je zaustavila.

Neobične sjene

Na fotografijama lunarnih posada čini se kako je bilo više izvora svjetla, budući da sjene astronauta padaju pod više različitih kutova. Zapravo, efekt je prilično sličan onom kakav ima rasvjeta u filmskom studiju. Ili, da se primjerom približimo nečemu što gotovo svakodnevno gledamo: sličan je sjeni igrača na nogometnim terenima, kad rasvjeta dolazi iz najmanje četiri različita kuta.

Objašnjenje kaže kako su astronauti fotografirani na brdovitim, obasjanim terenima, dok je Sunce bilo blizu horizonta. Isti se efekt javlja i na Zemlji u sličnim uvjetima, a najbolje ćete ga primjetiti ukoliko fotografirate nekoga na snijegu, s punim Mjesecom koji je nisko nad horizontom.

Mikrometeori bi uništili svemirski brod

Mikrometeori su sitne čestice koje se velikim brzinama kreću svemirom i zaista predstavljaju opasnost po svemirske brodove. No isto tako valja znati kako je svemir beskonačno velik, tako da je sudar s mikrometeorima statistički gotovo zanemariv. Nadalje, metalni trup svemirskih brodova vjerojatno bi izdržao direktan pogodak takva minijaturnog tijela, a nije zgorega napomenuti kako su svemirska odijela obložena kevlarom upravo u svrhu zaštite astronauta od takve opasnosti.

Snimke s Mjeseca su nemoguće, jer bi se filmska vrpca istopila

Mjesec, obzirom da nema atmosferu, iznimno je negostoljubiv. Tijekom noći temperatura pada na -153 °C, dok se tijekom dana penje na 123 °C. Upravo ekstremna dnevna temperatura, smatraju teoretičari zavjere, onemogućuje snimanje bilo kakvih fotografija ili filmova na površini, jer bi se filmska vrpca jednostavno istopila.

No filmska vrpca nikad nije bila izravno izložena uvjetima koji vladaju na površini, nego se nalazila u odgovarajućim zaštitnim spremnicima.

Astronauti ne bi preživjeli prolazak Van Allenova radijacijskog pojasa

Spomenuti je pojas rezultat djelovanja Zemljina magnetskog polja i štiti površinu planeta od smrtonosnog sunčeva zračenja. U tom je području zračenje iznimno jako, pa neki smatraju kako bi putovanje kroz Van Allenov pojas ubilo astronaute.

Međutim, astronauti su ondje boravili vrlo kratko (četiri sata), a od zračenja su bili dodatno zaštićeni metalnom oplatom letjelice. Utvrđeno je kako je količina zračenja koju su primili prolaskom kroz pojas ekvivalentna količini koju prosječan čovjek na površini planeta primi za tri mjeseca.

Zapravo, baš je to zračenje dokaz da su astronauti bili na Mjesecu: čak 33 od 36 astronauta iz programa Apollo dobilo je sivu mrenu, za koju se pokazalo da je posljedica izloženosti kozmičkom zračenju za vrijeme putovanja.

Izvor: Space.com