Poglavlje 10 iz: “A Step in the Dark Toma” Lethbridgea (Routledge and Kegan Paul, London, 1967, ISBN 0 71001 741 3)
Čini se da radiestezijsko liječenje (pojam koji u normalnoj upotrebi obuhvaća bilo koji oblik liječenja koji koristi ljudsko energetsko polje) radi putem odbijanja neke vrste sile iz kanala kroz koji ta sila uobičajeno teče. O kakvoj se sili radi, nitko uistinu ne zna. No, očigledno se radi o istoj sili koju pokušavamo shvatiti. Radi se o nečemu drukčijem od svih sila u čije istraživanje su znanstvenici uložili jako puno vremena i truda. Ne radi se o elektricitetu kakvog poznajemo, ne radi se o magnetizmu; jer visak jasno pokazuje da postoji poveznica s pravim, a ne magnetskim sjeverom.
Ta sila je izuzetno moćna. Može se lagano osjetiti i vidjeti između vrhova prstiju, poput iskre koja skače između dva kraja lučne lampe. Tako je jaka da može učiniti da vam ruka podrhtava prilikom držanja viska kao auto koji ne želi ubrzati. Radi se o nekoj sili koju još nismo istražili.
Također se radi o sili koju su ljudi davno poznavali i kontrolirali. Znali kako je proizvesti i kako je pohraniti u poljima drveća i kamenja. Kroz našu poprilično jednostavnu studiju vidimo da smo i mi sami sposobni za isto. Nemojte od mene očekivati da znam puno o toj sili, ali nazvao sam je Životna sila.
Radi se o sili koja se krije u djelovanju prirode. Ona nije priroda sama po sebi, već je životna sila prirode. Nadalje nije ograničena našim zemaljskim vremenskim i prostornim skalama. Radi se o nečemu što zaista pripada razini postojanja na kojoj ne postoje ni vrijeme ni udaljenost.
To je nama jako teško za shvatiti. Moramo se vratiti unatrag do onog stupnja u našem razvoju kada smo naučili čitati na sat ili ocijeniti koliko ima do ulaznih vratiju. No, trebamo samo pogledati tko smo da bismo shvatili kako ne postoji fiksna skala za živa bića. Gavran može poživjeti stotinu godina, sjenica godinu dana, a vodencvijet samo dan. Također razmotrimo koliko jedna milja predstavlja mravu. Nigdje u prirodi ne postoji fiksna skala.
Kupus može postojati nekoliko mjeseci, bukva nekoliko stotina, a sekvoja može živjeti i nekoliko tisuća godina. Nema fiksnih skala. Skale je stvorio čovjek. Koristi ih kako bi prilagodio svoje shvaćanje vlastitog životnog ciklusa. No sila koju pokušavamo razumjeti je izvan svih tih skala.
Može se činiti da se stvari događaju puno godina prije nego su se zaista dogodile; isto tako mogu izgledati jednako živo puno godina kasnije. Ako su ljudi stigli raketama na mjesec, neki su već tamo. Među nama može biti duh koji je bio na Veneri tisuću godina od danas. Sve ovo zvuči apsurdno i nemoguće, ali to su činjenice. Vratimo se kad smo prvi put upalili moždane vijuge i počnimo ponovo razmišljati.
Znači imamo nepoznatu silu koja može utisnuti impresije na određene objekte i te impresije mogu trajati do u nedogled. Ne postoji vrijeme koje bi ih istisnulo. Velik dio životinjskog svijeta koristi ovu silu. Ne postoji proračun vremena ni udaljenosti koji bi poremetio selidbu lastavica ili arktičkih čigri. One imaju svoju zraku po kojoj nepogrešivo putuju. Kukac leti prema svojoj hrani i medu ili balegi, trulom deblu i strvini sa savršenom lakoćom.
Postoje iscjelitelji koji koriste visak/njihalo, ali ne znam da li se itko od njih služi dugim njihalom kao što to mi radimo; u biti mislim da ne. Nisam imao u planu istraživanje takvih stvari; i onda, sasvim neočekivano smo se našli uključeni u takvo istraživanje.
Prije par mjeseci je moja supruga vidjela našeg zajedničkog prijatelja koji je bio bolno ozlijedio nožni prst. Više manje kroz šalu on ju je izazvao da ga izliječi. Naravno, izazvana na način na koji je bila, ona je prihvatila izazov i potom očekivala od mene da ću znati kako bi to trebala napraviti.
Nisam imao blage ideje kako početi. No, imao sam dvije duljine koje su naizgled odgovarale zdravlju i bolesti. Bile su nasuprotne na krugu od 40 podjela, na 32 i 12 inča svaka. Nismo imali kapi krvi, ali smo imali primjerak čovjekova rukopisa. Više slijedeći intuiciju nego razum, činilo nam se da, ako se uskladi na pravu duljinu za zdravlje iznad tog pisma, bi se moglo postići neka vrsta rezultata.
Budući da je moja supruga bila ta koja je bila izazvana, ona je morala biti čarobnjak. Izmjerila je duljinu od 32 inča na njihalu i nježno ga zanjihala iznad pisma na kamenom podu. Snažno se vrtjelo i izbrojala je 120 okretaja. Tada je njihalo stalo i vratilo se u njihanje naprijed-nazad.
Prilikom drugog brojanja isto dan broj okretaja je pao na 96. Dva brojanja sljedećeg dana su oba dala 72, a naredni dan 60 okretaja. Potom jedno od 44 i naposljetku 32 okretaja, što je brojčano odgovaralo duljini niti njihala.
Mislili smo da se vjerojatno radi o “normali” kliničkog termometra, ali bili smo u krivu. Sljedeća tri i pol dana iznos od 32 okretaja je bio postojan i onda je večernje brojanje odjednom dalo 96, nakon čega je sljedeće jutro uslijedilo 50 okretaja. Onda je bilo pet uzastopnih brojanja od 32. Tada je broj okretaja pao na 0 i ostao tako.
Zanimalo nas je, naravno, je li što god događalo s našim prijateljem. Moja ga je žena srela šesti dan nakon zanimljivog skoka u brojanju i popričala s njim u vezi toga. Njegova se noga izgleda oporavila, što se moglo dogoditi u svakom slučaju, ali skok u brojanju je bio puno zanimljivija stvar. U 17h, 1. prosinca 1965. godine, zapisali smo vrijednost u notes, kao i one vrijednosti brojanja koje su joj prethodili. U 20h istog dana, naš je prijatelj stajao na stolcu obavljajući neki građevinski posao kada se stolac slomio i prijatelj je završio na hrpi šljunka. Nije bio ozlijeđen, ali normalno da je doživio šok.
Ovo ponovo nije moguće u trodimenzionalnoj studiji. Tri sata prije nego se dogodila nezgoda, njihalo nam je reklo da je nešto poremetilo brojanje za zdravlje prijatelja. Nezgoda se dogodila na udaljenosti od otprilike 15 milja od nas. Radilo se o relativno trivijalnoj stvari, no eto, zabilježili smo to u notes tri sata prije nego se dogodilo. Stoga, ne samo da je značajno da nam njihalo/visak svojom vrtnjom iznad primjerka nečijeg rukopisa može uopće išta reći o toj osobi udaljenoj 15 milja, već nam može reći i što će se toj osobi dogoditi u budućnosti. Pazite, nama je ovo jednako teško prihvatiti kao i vama. To je jednostavno potpuno nemoguće, ali se ipak događa.
A sad slijedi zamršeni dio priče. Ako njihalo, kao što jasno vidimo, povezuje svoje informacije s pravim sjeverom, i ako smo sigurni u ono što nam njihalo govori, onda sva njegova moć i snaga, koje se koristi i za dobivanje informacija i za liječenje bolesti, dolazi od nečega što ima veze s masom Zemlje. Snaga/moć koja dolazi od magnetskog polja Zemlje, “gee” polje kako sam ju nazvao na nekim drugim mjestima, je relativno mala. Drugi izvor snage bi mogla biti gravitacija. U svakom slučaju radi se o nečemu velikom.
Ovu sam knjigu nazvao A Step in the Dark (Iskorak u tamu) i zbilja se o tome radi. Radimo iskorak izvan uobičajenog trodimenzionalnog svijeta, kojeg poznajemo još od djetinjstva, u svijet u kojem vrijeme i prostor izgleda nemaju nikakvu ulogu. Ovo je korak u nešto tamnije od Crne Afrike u vrijeme kada je moj pra-ujak, Hanning Speke, otkrio izvor rijeke Nil. Nemamo ni najmanjeg pojma o čemu se ovdje radi.
No ipak, čini se da je ovaj nepoznati svijet, kad bi ga više istražili, puno svjetliji od onog na kojeg smo navikli. Čini se vjerojatno da su svi izumi koji se smatraju tako predivnima u ovom trodimenzionalnom svijetu, ustvari uobičajene stvari iz tog drugog svijeta i polako se filtriraju do nas putem ideja koje bivaju usađene u ljudske glave tijekom spavanja.
To može zvučati prenategnuto; ali savršeno je jasno da naši umovi tijekom spavanja zbilja prelaze u stanje gdje ne postoje ni vrijeme ni udaljenost. Dunne je to definitivno pokazao u svom Eksperimentu s vremenom, i to otkriće mu se uvijek mora pripisati bez obzira što mislili o njegovoj matematici. Naši su snovi mješavina prošlih i budućih sjećanja kao što je to Dunne demonstrirao.
Izvor: The World of T.C. Lethbridge // Prijevod: Matrix World
