Ova neugodna mana je, u stvari, pokazatelj pozitivnog stava prema životu.
Iako je riječ o društveno posve neprihvatljivoj navici, izgleda da kašnjenje ima i svojih dobrih strana. Ne po one koji su oštećeni tim kašnjenjem, očito.
Naime, jedan harvardski članak pokazuje kako su osobe koje kasne sretnije i boljeg zdravlja, za razliku od onih koje dolaze na vrijeme.
Razlog se krije u činjenici da su ljudi koji kasne većinom optimisti. Čak i kad je potpuno nemoguće negdje stići, oni i dalje misle da je to ipak izvedivo. U ostalim životnim segmentima takav pogled na svijet je poželjan i nerijetko pomaže ljudima pomicati granice te ostvarivati snove.
Optimistični ljudi su opušteni, njihov je život kreativniji, a time i sadržajniji. Optimizam dobro utječe i na samo tijelo. Smanjuje razinu kortizola koji štetno djeluje na srce, tlak, krvne žile i hormone.
Alfie Kohn na Psychology Today predlaže da se pitanje o kašnjenju izokrene kako bi se otkrio odgovor zašto ljudi kasne (i zašto se čini da se ne uzrujavaju kad to čine). Umjesto da se pitate “zašto moj prijatelj uvijek kasni” pokušajte se upitati “zašto sam ja uvijek točan?”
Odgovor se krije u tome da imate prizemljenije poimanje koliko će vam vremena trebati da odete negdje ili obavite sve potrebne poslove. Vaš prijatelj, s druge strane, možda je više sanjarski tip. Vjeruje da može stići obaviti nešto što ne može, jer voli razmišljati pozitivno o svemu.
No, kako je Aristotel jednom rekao, čovjek je društvena životinja. Imamo velikog utjecaja jedni na druge, htjeli to ili ne. Stoga, ako ste vi ti koji kasne, nemojte misliti samo na svoje zdravlje, nego i na zdravlje onih koji vas čekaju na dogovorenom mjestu. Za njih su, naime, takvi optimisti izvor frustracija i stresa.
